Piše: Dragana Erjavšek
Uprkos strahu od smrzavanja koji me je uvijek, primorku naviklu na paklena ljeta i blage zime, držao podalje od gradova na sjeveru (ne samo!) Crne Gore, znala sam da će me poezija i tuđe ljubavne priče jednom dovesti do Berana. A dovodile su me i dovodile svaki put kad bih bila na ivici svejednosti i letargije.
Berane je neispričana beskrajnologija prožimanja i podrške. Berane su okupljeni bivši gimnazijalci u drugim državama koji jedan drugom drže ruku na ramenu. Berane su rode koje svake godine ko zna odakle dođu da baš u tom gradu prošire porodicu.
Muzika koju smo mislili da smo zaboravili. Prostor između tišine i buke. Promrzli prsti u ranu zoru na autobuskom stajalištu. Taksista koji ti viče zato što te nije čuo gdje ćeš. Orasi. Velika voda. Obrisi starog u novom. Duh Radovana Zogovića koji se formirao baš negdje po ulicama kojima koračaš, ove zime ili onog minulog ljeta, nevažno je… jer vrijeme u tom gradu ima drugačiji ritam – ako vidi da posustaješ, sačeka te.
Berane su i ljudi koji ne odustaju pred kolapsom osjećaja za estetiku, ne dižu ruke od umjetnosti ni onda kad kultura, umorna od ignorisanja, spava u ćoškovima institucija, prašnjava i musava.
Danas u sali Polimskig muzeja, gdje stojim pred kolekcijom nakita i oružja, sad već uvjerena da su ratovi i ljubav, vođeni instinktom, gradili i one svijetove prije nas i gradiće one poslije, znam da će pobijediti srce, ranjivo i kad u njemu ključaju inat i bijes.
Od srca do pjesme, a iz pjesme u tihu noć, dok u bekstejdžu grada “huči Lim”.
Autorka je bila učesnica Panela “Među artefaktima”
