Tvrdnja da mladi danas ne čitaju često se uzima zdravo za gotovo. Ipak, kada se pogledaju navike, iskustva i stavovi samih mladih, ali i onih koji rade sa njima, slika postaje složenija: čitanje nije nestalo, već se promijenilo.
Prema kratkom istraživanju, koje je sprovedeno u cilju pisanja ovog teksta, sprovedenom među mladima u Crnoj Gori, 33,3 odsto ispitanika navodi da čita ponekad, isto toliko rijetko, dok 18,2 odsto nikada ne čita knjige van školske lektire. Samo 15,2 odsto kaže da često čita. Istovremeno, čak 69,7 odsto mladih najčešće konzumira sadržaj na društvenim mrežama, dok knjige bira svega 21,2 odsto.
Ovi podaci ukazuju na jasnu promjenu, ali ne nužno i na potpuni nestanak čitanja.
Iza statistike stoje i konkretna iskustva mladih. Za neke od njih, knjiga i dalje ima posebno mjesto, ali pod jednim uslovom da je sami biraju.
“Volim da čitam, najčešće biram fantaziju ili tinejdžerske romane. Prošle nedelje sam završila knjigu koja mi se baš svidjela. Kad su u pitanju lektire, sve zavisi od samog djela, ali ipak više volim da sama izaberem knjigu”, kaže učenica osmog razreda Hena Krasnić.
Za nju čitanje nije samo aktivnost, već doživljaj.
“Definitivno uz knjigu se osjećam kao da sam u nekom drugom svijetu. Takvi trenuci dozvoljavaju mi da razvijam svoju maštu. Sa knjigom imam totalnu kontrolu, mogu da zamislim kako likovi izgledaju, kakav je prostor u kojem se nalaze. Knjige su moj mirni prostor”, objašnjava ona .
Ipak, zanimljivo je da do knjiga često dolazi upravo preko digitalnih platformi, gdje kako kaže “prvo ode na društvene mreže, jer mi tamo stalno iskaču predlozi za nove knjige, pa mi nije teško da pronađem nešto zanimljivo”.
Ova izjava otvara važnu dilemu: da li društvene mreže zaista udaljavaju mlade od knjige ili ih, paradoksalno, ka njoj vraćaju?
Profesorica književnosti i pjesnikinja Branka Kovačević smatra da se čitalačke navike ne mogu posmatrati odvojeno od šireg društvenog konteksta.
“Navika čitanja je nešto što se razvija od najranijeg djetinjstva i ne treba je isključivo vezivati za polazak u školu. Djeca kojoj se čita od malih nogu i čiji roditelji imaju razvijenu tu naviku, više vole knjigu Mislim da mladi čitaju sadržaje koji su njima zanimljivi, ali možda ne u obimu u kojem je to ranije bio slučaj. Ta navika je danas manje prisutna i u životu odraslih, a oni su uzor mladima”, ističe ona.
Veliki uticaj, dodaje, imaju upravo digitalni sadržaji.
“Društvene mreže su izuzetno prisutne u životu mladih. Mnoštvo informacija i sadržaja koji se brzo smjenjuju čini da se pažnja lijepi za njih. Sve to potiskuje interesovanje za knjigu, ali to ne znači da ono nestaje”, smatra ona i dodaje da rješenje nije u odbacivanju digitalnog, već u traženju novih pristupa.
Podaci iz ankete pokazuju podijeljen odnos prema školskoj lektiri: 36,4 odsto mladih kaže da ih motiviše da čitaju više, 30,3 da ih odbija, dok za trećinu nema značajan uticaj. Ipak, čak 85 odsto ispitanika navodi da bi više čitali lektire kada bi mogli sami da biraju knjige.
“Neke od lektira koje su nam obavezne su jako interesantne, kao što su Hari Poter ili Gospodar prstenova, dok su mi neke više obaveza nego uživanje. Mislim da bi trebalo da se izbor lektira više prlagodi našem ukusu”, kaže Hena.
Profesorica Kovačević smatra da škola ima važnu ulogu u izgradnji odnosa prema čitanju, ali da nije jedini faktor koji utiče na to koliko mladi vole knjigu.
“Ljubav prema čitanju razvija se i u školi, ali nastavnici, roditelji i sredina moraju biti saveznici. Potrebno je više prostora za razgovor sa djecom i manje formalnosti, kako bismo razvijali kritičko mišljenje i interesovanje” dodaje Kovačević.
Među mladima kojima je knjiga i dalje jedna od najvažnijih preokupacija je i pjesnikinja Teodora Čukić, koja samatra da se oblik čitanja promijenio, ali ne i njegova suština.
“Imamo divne mlade ljude koji njeguju duh pisane riječi, bilo kao čitaoci ili stvaraoci. Čitanje je prisutno, ali digitalizacija je učinila svoje nekada je lakše nešto pročitati u PDF-u nego uzeti knjigu u ruke. Na Instagramu možemo naići na različite, često kvalitetne forme izražavanja. Književnost je spremna za nove talase i tek će vrijeme pokazati kakve će rezultate to donijeti”, kaže ona.
Mogućnost da se od oba pristupa izabere najbolje, kao ona smatra, je višestruko korisna.
“Dobro je ukoliko postoji mogućnost da se pronađe neka zlatna granica iliti mjera da mi u vlastitoj koži nije tijesno, jer suprotno nema ni smisla. Ne mislim da je tradicionalno loše, čak suprotno, jer imamo velikane domaće i svjetske književnosti koji su pripadnici različitih književnih epoha ali su opstali i vanvremenski su. Takođe, pružiti ruku novim književnim pokretima prilagođenim savremenoj književnosti je iskorak i mislim da ću se tek u nastavku stvaralaštva baviti proučavanjem i ukrštanjem te dvije sa jedne strane razdvojene, a sa druge povezane niti u skladu sa vlasititim afinitetima i preusmjeravanjima svog književnog izraza” dodaje Čukić.
U prostoru između brzog skrolovanja i sporog čitanja romana, oblikuju se nove čitalačke navike. Mladi ne odbacuju knjigu, ali joj pristupaju na svoj način birajući sadržaj, format i tempo koji im odgovara.
Zato pitanje više nije da li mladi čitaju, već kako čitaju.
Milena Bubanja Obradović
