Piše: Darko Jovović
Dan nakon što sam se, nagrađen suzavcem i drugim darovima, oktobra 2015. godine, vratio sa protesta koji su se odigrali u Podgorici kraj jedne pekare u Beranama ugledah dječaka kako plače. U prvi mah pomislih da je i njega neko „nagradio“ nekim otrovima, znajući da je cijela Crna Gora kontaminirana i da je suzavac postao društveni brend. No, ipak, uvidjevši da je previše mali i da nije stasao za neke velike nagrade, upitao sam ga zašto plače? Odgovorio mi je da je gladan i da nema 50 centi za kiflu. Ispričao mi je još da je u njegovoj kući nestalo brašno i da majka nema od čega da umijesi hljeb. Krajnje postiđeno, dječak dodade da je majci tražio oklagiju sa kojom je ranije spremala različita peciva, kako bi je prodao i od tog novca utolio glad. Na kraju izgovori: „Majka je kazala da oklagiju ne da ni po cijenu života, jer joj treba da sa njom j… mater onome ko ju je ostavio bez posla, novca i hljeba“. I dok sam pokušavao da nešto kažem dječak nestade u nepoznatom pravcu ostavljajući me iznenađenog u zemlji gdje se junački gleda na suze, pa i one dječije.
Odjednom zamislih tu ženu koja je neosnovano umislila da je ponižena i da joj je oklagija postala najveća zakletva i jedino rješenje za goleme muke. Ta ista oklagija sa kojom je nekada spremala kifle, to fino pecivo sa slanim ili slatkim filom u obliku polukruga, odnosno polumjeseca. Pomislih nije to lijepo sa njene strane, iako sad, umjesto kifli, može jedino da gleda dječije suze. Uplaših se da stvarno ne bane u Podgoricu i da sa oklagijom ne dopre do gospodara. Znam da su žene brze na jeziku i da bi mogla da kaže da je sramota to što gospoda iz vlasti otima i zadnji zalogaj onima koji nikada nijesu bili siti. Sledih se od pomisli da može da izgovori da je jado i kukavica onaj koji grabi više od onog što mu je na rođenju namijenjeno. Sjetih se da nijedna kletva nije dobra i da bi njene riječi mogle da pogode i ražaloste gospodara koji, sigurno, sa puno odgovornosti, ovih dana traži strateškog partnera za nabavku neophodnog suzavca.
Razmišljao sam da slučaj odmah prijavim policiji, jer ta ista oklagija može da ugrozi ustavni poredak Crne Gore. Bilo bi to, zaista, velika sramota za ponosnu Crnu Goru, jer je nedopustivo da oklagija poljulja državnički i porodični biznis našeg gospodara. Onda pomislih: može gospodar, poslije svega, znajući da je meka srca, da skrene sa evropskog puta i da, umjesto neophodnih bojnih otrovi, počne da kupuje kifle i da ih dijeli gladnoj djeci. Uhvati me muka, jer znam da se narod navikao na suze i na otrov i da bi mu bilo neobično bez toga. Uostalom, i svijet od nas očekuje da plačemo ako mislimo da idemo u Evropu i da izmolimo neku pomoć.
Odlučih da ćutim, jer ako prijavim policiji, odmah će to doći do ministra Raška, koji se, kako narod priča, vrijeđa kad se u njegovom prisustvu pomenu nepoznate žene, naročite one koje vole oklagiju. A uvrijediti hladnokrvnog i umiljatog Raška u ovim odsudnim vremenima bilo bi pravi grijeh. On je svojom mudrom izjavom, da je uludo trošiti više otrovi od onog što je stvarna potreba, pokazao da je na dobrom putu da postane veći filozof i od Svetozara Marovića. A to je, mora se priznati, prava umjetnost. Zato građani s pravom konstatuju da je Raško pravo narodno osvježenje, naša suza i zakletva, sjajni biser i mirisni cvijet kakav majka samo jednom može da rodi.
Još ako bi za oklagiju čuli Duško i Veselin oni ne bi zaspivali. Oni bi sigurno precrkli kad bi vidjeli gospodarevu krv, naročito onu koju bi izazvavo udarac oklagije. Svjesni su oni da krv vole jedino zvijeri. Znaju ovi ponosni Mojkovčani, da se u njihovom gradu odigravala čuvena bitka i da vukovi u Crnoj Gori nikad nijesu bili žedni, jer smo ih kroz bogatu istoriju darežljivo zadajali bratskom, i crnogorskom, i srpskom krvavom sisom. Nijesu oni neuki, oni uviđaju da je narodu popijena krv i da su otrovi naša budućnost.
Pokajao sam se na kraju što onom dječaku nijesam iščupao uši i što mu ne stavih do znanja da je sramota da plače, samo zato što je gladan. Ne mogu da oprostim sebi što mu ne rekoh da je to što radi sramota za sve nas i za cijelu državu, jer danima mi se priviđa žena koja oklagijom udara gospodara i viče: „Stigoše te naše suze“…
KOLUMNA JE NAPISANA OKTOBRA 2015. god.
