Piše: Darko Jovović
Kada se istinski zagrebe po istorisjkim čvorištima naroda moga, naobručanim vatrenim žaokama, životnim žilištima, ukrštenim mačevima, seobnim strijelama i kamenim godovima i omirišu krvava nam staništa svezana za nebo i rodne brazde zasijane sjemenom viteškim, svaka, iole, duhom pravednika opitomljena duša, osjetiće slast blagorodnih sokova koji će je napojiti sladostima vaskrsenja koja su nas vraćala iz mrtvih, plemenila naš hod i bodrila da je Svevišnji na našoj strani.
Ti sokovi su naša krv tajanstveno, venski isprepletana po čitavoj vaseljeni kao štit sazdan za spas Srbinovu i lijek za jek pradjedovski, zasječen ispod kora najljepših izdanaka od kojih sazidasmo slavu svih Vidovdana, jačih od svih izdaja, dioba i neroda našeg.
Ti sokovi, zaslađeni molitvama, su otvarali vrata svanućima i kad je bilo besmisleno pomisliti da nam ima spasa. A svaka nauka je ostala nijema pred saznanjem da zgarišta i pepelišta isijavaju čudesnu energiju od koje se prave nove kolijevke za one koji se jedino Boga plaše. A to nijesu kolijvevke inovjerne već one vaskrsle iz zakletve davno date plodištima gdje su se besmrtni kupili dok su svetinje sadili tamo gdje se pokazalo da je nevjerama i pticama ubicama tijesno, a pravednicima ugodno i blagoslaveno i onda kad se duša od tijela odvajala.
Te čelične nakaze pune mržnje i smrti, u invaziji koja potire sve čovječne norme, zasijaše naša rodna polja i visove gorske i prije 24 godine misleći da je došao kraj rodu mome. No, molitve, vjera, ljubav i nada bijahu garancija da rod moj izdržati može i jače pogrome od ovog koji osmisliše bludnici kojima ništa nije sveto, pa ni dječija suza, pa ni smrtni krik majke koja doji svoje čedo.
Ubijali su tada nevine, djecu, one čija ruka nije za pušku, rušili zgrade, puteve, porodilišta, životna gnijezda punili otrovima, vjerujući da nam spasa nema i da će nam tako moćne čelične ptice ubice sa kišom granata i bombi i pomen sahraniti za vijek vjekova.
Mislili su da su naši nevino ubijeni njihov trijumf, zaboravljajući da oni na žrtvu spremni trijumfuju nad ubicama kad Gospod ispred njih ispostavi vagu na kojoj se premjerava gdje će i kuda će ko i da li će i poslije zalaska sunca moći cvjetovima da se pohvali.
A i mi se večeras ovdje na ovom plemenitom sabranju možemo pohvaliti da je vrijeme za nama pokazalo, da je naše cvijeće neuništivo, da stasava, rumeni i miriše, da blaži rane i opominje da rod naš sjemeni i kad ga naše suze zalivaju.
Uvjeren sam da nasuprot našeg cvijeća daleko od očiju naših, ali bluzu našoj kletvi, stanuju oni koji se guše u sopstvenom gubitku važnosti i preziru svakog ko do čovječnosti drži.
A u tom preziru stanuje najveća kazna za bjelosvjetske tirane izopačene svijesti, koju potpisuje neslalomivi duh stradalnika, dovoljno moćan da ubicma nevinih ne da zaspati u trenutku kad sve bi dali na ovom svijetu da im san padne na oči.
U našim iznuđenim kletvma, stanuje naša pobjeda, jer ko je god takao tamo gdje se svetost kosovska isijava taj je zakucan na stubove srama, bez nade da mu spasa ima, ne samo na zemlji, nego ni pod zemljom.
Mi smo tu svoji na svome na svetim zemljama svetih besmrtnika, a njih nigje nema, oni postoje jedino u svojoj nemoći i saznanju da su daleko i od Boga i od ljudi, osuđeni da užasnim priviđenjima čašćavaju svoje bezrodne bolesne strasti.
Moj rod je rod od roda, moj rod zna da pjeva i kad gine. Pamtimo to i mi danas živi, jer su nam oči i nakon skoro dvije i po decenije od NATO bombardovanja svetog nam grumena zemlje pune suza za izgubljenim cvjetovima, a srca naoštrena prkosom koji poj prkosni isijava.
Iz te pjesme se rađaju spremnici upućeni da produže rod i opomenu one koji za roda nijesu dostojni da grijeh nikad ne zastarijeva. Ta pjesma roda mog se do neba čuje. Pjesma roda moga je najbolji lijek za naše rane i poraze. Tom pjesmom molitve se hrane. Od te pjesme i Bogu je ugodno. To je ona pjesma koja iz otrovanih polja mržnju isisava i u žitišta ih plodna ponovo pretvara.
Pjesma roda moga mirisom božura vaskrsava, i tamo gdje nas trenutno nije, ona ne silazi sa usuna Nemanjinih i Savinih potomaka, ona nas sa neba podučava i vodi kako i kuda kad zli vaktovi i zli ljudi kidišu dušu, običaje i vjeru da nam zatru.
A vjera roda moga je jača od svih bezumnih i zlih siledžija. Pokazalo se da granate ne mogu oboriti i sahraniti ni slavu, ni vjeru roda moga. A tu slavu i vjeru nemaju oni koji su mislili da će nas svojom nevjerom i paklenim poklonima sa neba preseliti u prošlost. Nebo im je zato otkazalo gostoprimstvo, jer nebo je naše, a ne onih kojima je ljubav uvijek bila strana riječ.
Prevarila su se ta isprazna bića lišena ljubavi da je onaj dio mog nevjernog roda garant njihove dominacije. Vjera mog roda pobijedila je i i njih i naše nevjernike.
A naši nevjernici zakržalji na sisi nam rodnoj, su najveća guba za rod moj vjerujući. Oni su nam teži od rana sa kojim nas tuđini darivaju, jer su nevjera naša. Za njih se mi najviše molimo, da im Svevišnji razum povrati, jer nas je isto mlijeko zadojilo. A koga mlijeko majčino razguba od tog roda više nema.
Rode moj, molimo se za rođene i odrođene i za one nerođene, jer bez roda rođenog mi nijesmo rod, nego nerod. A bićemo nerod ako nam se rod ne bude molio na pragovima rodnim da nam sjemeništa ne podivljaju.
Zbog molitve roda našeg pređašnjeg, zbog roda kosovskog, zbog roda Srbinovog, naše su duše pravedne gospodarile nebom i prije 24 godine, iako su oni bez duše mislili da su nam i nebesa zauzeli i oteli. Nebesa su Božija, a čim su Božija ona su i naša, jer rod moj zna kad mu je najteže Boga da prizove za spas. Taj zov je naš krst suđeni, on nas je i tada naoružao oružjem rodnim i spasio nam rod, jer smo podignutim svetinjama, kajanjima, oproštajima i molitvama vraćali dugove spasitelju našem. On nas je i tada napojio vjerom i zasijao suncem koje istokom razagoni oblake smrti i pravi prolaz za rod, za ljubav, za čovjeka.
Riječ autora izgovorena na tribini „Nepobedivi duh roda moga“ održanoj u Podgorici povodom 24 godine od NATO bombardovanja SR Jugoslavije
