Kada vijugavom cestom krenete od Andrijevice prema Kutima i albanskoj granici, na sedmom kilometru puta, dočekaće vas selo Cecune. Prostire se sa lijeve i desne strane rijeke Kutskaje. Tu, ispod vrhova planina Asanca i Zeletina, putnik namjernik zaroni u carstvo tišine i netaknute prirode, u nepreglednu samoću ispod nebeskog plavetnila gdje Komovi dopiru u najviše visine. U srcu sela, blizu škole i seoskog groblja, rođen je prije 86 godina vasojevićki osobenjak, student Sorbone, režiser i scenarista, intelektualac, stvaralac, boem, neponovljivi Rajko Đukić. Tu i sad počiva, još od 2003. godine, kada se preselio na onaj svijet, smirio svoju dušu i nespokoje koji su ga izdizali iznad običnih. Hladnoća i februarski snijeg, i ove zime, pokrivaju njegovu humku tamo odakle je i krenuo u svijet intelektualnih veličina. Počiva u svojim Cecunima, a njegovo ime se i dalje u Vasojevićima izgovara sa posebnim prizvukom poštovanja i neobičnosti.
Stigao je Rajko 1945. godine ispod svog Zeletina do Sorbone, gdje je počeo studije francuskog jezika i raskošnim i neobičnim talentom skrenuo pažnju tadašnje kulturne javnosti glavnog grada Francuske. Slikao je u Parizu, govorio stihove, dotakao se pozorišne umjetnosti, družio sa poznatim intelektualcima u centru evropske duhovnosti. Negdje pred kraj 1947. godine dolazi u Beograd i radi kao urednik francuske redakcije Radio Beograda. Piše za Politiku, Pobjedu, Omladinski pokret… Ali svih tih godina mislio je Rajko na svoj zavičaj. Vraća se u tadašnji Ivangrad, gdje počinje raditi kao profesor u čuvenoj Beranskoj gimnaziji. Međutim, nije mogao ovaj potkomski elokventni buntovnik bez umjetnosti i boemluka. Ostavlja dnevnik, stiže u Budvu gdje postaje umjetnički direktor „Lovćen filma“. Sarađuje sa našim poznatim piscima, ekranizuje njihova djela. Pamte se njegovi filmovi „Nepodijeljeni darovi’“ i „Dolina ljepote“. Biva biran na mjesto direktora Udruženja filmskih radnika Crne Gore. Robijao je Rajko, u međuvremenu, na Golom otoku, kao i mnoštvo ljudi iz ovog kraja koji su se zaklinjali u majku Rusiju.
Odjednom, u najvećoj stvaralačkoj snazi, dogodilo mu se nešto samo njemu znano što ga je opredijelilo da digne ruke od svega započetog i vrati se u svoje Cecune. Kako je često govorio, izgubio je vjeru u ljude i počeo vjerovati životinjama. Vratio se u svoju rodnu kuću odakle su potekli njegovi preci, inače poznati junaci i prvaci iz Vasojevića. U svoju brvnaru, daleko od civilizacije i gradske buke. Zakrdio je veliko stado ovaca, krave, konja, koze, mačke i kerove. Razgovarao je sa njima kao sa ljudima, govoreći da životinje ne umiju da budu poltroni i špijuni. Govorio je da je od nesoja pobjegao u svoj svijet da se brani od svega, tu u Cecunima, gdje je samoća jedino vječna.
Volio je svoje selo, najljepšu oazu na svijetu, kako je često isticao. Otišao bi ponekad do Andrijevice, svratio u hotel „Komovi’“ i druge kafane gdje se za njegovim stolom okupljalo mnogo znatiželjnika da čuju Rajkovu riječ, drugačiju i neobičniju od ostalih. Znao je, uz koju čašu više, da kaže svakome u brk ono šta misli i šta mu pripada. Nije imao dlake na jeziku. Bio je nepogrešiv u procjenama kakav je ko i koliko vrijedi. Znao je tako da boemiše danima i noćima, dok su ga njegove vjerne životinje čekale u Cecunima, znajući da će on, kad obavi svoju duhovnu misiju, ponovo da im se vrati. Čitao je puno. Zapisivao. Najčešće kraj svog stada, ističući da i životinje razumiju šta je velika misao.
– Znaju to one i bolje od mnogih ljudi, one su anđeli, a neki ljudi su đavoli od kojih može svašta da te snađe – govorio je Rajko.
Snimane su TV emisije o Rajku. Mnogi novinari, književnici, pjesnici, inspirisani njegovim životnim putem, pisali su novinske tekstove, pjesme, reportaže. Navraćao je na njegov grob i književnik Ratko Deletić u društvu mladih pjesnika. Recitovali su stihove nad njegovom humkom. A potpisnik ovih redova je i zapisao: „U kući koja te iznjedri i dade / tvoja se sudbina ispriječi / na živom platnu neponovljivog niza / veliko slovo ovjekovječi / tvoj prah na putu od Cecuna do Pariza“.
I kada je teško obolio u svojoj brvnari nije htio kod ljekara. Želio je da umre tu gdje je rođen, u tišini i ljepoti netaknute prirode, daleko od svega što se kosilo sa njegovim životnim ubjeđenjima. Samuje danas Rajkov grob, samuje i njegovo Cecune, gdje je, nažalost, sve manje naroda. Škola je zatvorena, nema djece, jer oni koji jednom odu rijetko se kad i vrate. Bilo je puno odlazaka iz ovog kraja. Samo rijetki, poput Rajka, vratili su se svom zavičaju, putem vrijednosti koje razagone grijeh i gorčinu.
ZAPIS IZ PERA DARKA JOVOVIĆA SAČINJEN 15. FEBRUARA 2007. GODINE
