Nakon godina zapisivanja misli i zapažanja, Mevlija Meca Islamović objavila je svoju prvu knjigu, zbirku eseja pod nazivom „U ogledalu uspomena Nizozemska“, u kojoj kroz ličnu perspektivu progovara o čovjeku, društvu i savremenom životu.
U razgovoru za Radio Berane otkriva kako je nastajala knjiga, koje su teme u njenom središtu i zbog čega je upravo esej izabrala kao formu izražavanja.
„Knjiga nije nastala iz odluke da sjednem i napišem djelo, već iz dugog niza zapisa koji su se godinama rađali pojedinačno. Pisala sam onda kada bi me nešto duboko dotaklo, usrećilo, uznemirilo ili natjeralo da zastanem i pokušam razumjeti ono što se dešava oko nas i u nama. Neke su crtice nastale iz sasvim konkretnih trenutaka, a neke iz pitanja koja su dugo tinjala u meni. Tek kasnije sam shvatila da ti tekstovi, iako pisani u različitim periodima, zapravo dijele istu nit. Oni međusobno razgovaraju kroz teme čovjeka, društva, pripadanja, predrasuda, odlazaka i svega onoga što u svakodnevici prešutimo. Tada se rodila ideja da ih saberem u zbirku. Taj kreativni proces je trajao godinama, jer je za mene pisanje i vraćanje tekstu jednako važno kao i onaj prvi trenutak u kojem rečenica nastane“, kaže Meca Islamović.
Iza autorke stoji bogato životno i profesionalno iskustvo od sporta i rada u laboratoriji, do preduzetništva i turizma.
„Ja sam prije svega neko ko je kroz život prošao različite svjetove i u svakom od njih pokušao dati svoj maksimum. Ne doživljavam sebe kroz jednu ulogu ili jedno zanimanje, nego kroz sve ono što sam usput postajala.
Moja prva velika ljubav bio je sport. Stoni tenis sam počela igrati još kao djevojčica i on je obilježio moje odrastanje od republičkih i državnih prvenstava pa sve do fakulteta. Sport me naučio disciplini, upornosti i prihvaćanju poraza. Kada sam otišla u drugu zemlju, upravo mi je on otvorio vrata, pomogao mi da spontano steknem nova poznanstva i ponovno osjetim pripadnost. Kasnije, kada je došlo vrijeme da se udaljim od stonog tenisa, zamijenila sam ga tenisom, ali taj sportski duh je ostao u meni. On mi i danas u pisanju daje ustrajnost da ne odustajem lako kada tražim tačan izraz za svoje misli i oblikujem tekst. Godinama sam radila kao analitičar u hemijsko-analitičkoj laboratoriji. Bio je to strukturiran mehanizam koji traži veliku odgovornost i strpljenje. Iz tog svijeta laboratorijskih analiza u svoje sam pisanje nesvjesno prenijela smisao za detalje i naviku da pažljivo posmatram svijet oko sebe, tražeći u njemu ono što na prvi pogled ostaje nevidljivo. Ipak, s vremenom sam osjetila potrebu za promjenom i kreativnošću, pa sam zakoračila u preduzetničke vode. Iz te dinamike, ali i iz moje duboke radoznalosti prema otkrivanju novih kultura, autentičnih mjesta i tradicije što je zapravo dio mog identiteta rodila se nova ideja. Budući da dušom i srcem pripadam objema državama, osnovala sam turističku agenciju s ciljem da Nizozemskoj približim skrivenu ljepotu, običaje i bogatu istoriju Crne Gore” objašnjava Islamović, koja je više od jedne decenije uspješna vlasnica salona ljepote.
Esej kao književna forma ostavlja prostor za promišljanje, preispitivanje i lični stav. Meca Islamović otkriva koje teme je najviše zaokupljaju i iz kojih situacija crpi inspiraciju za pisanje.
„Najviše me zaokuplja čovjek, sa svim svojim slabostima, dostojanstvom, strahovima i potrebom da bude prihvaćen, ali i sa sklonošću da olako presuđuje drugima. Pišem o društvu, ali ne kao o nečemu apstraktnom. Zanima me ono što se događa među ljudima: koliko smo spremni čuti jedni druge, a koliko brzo nekoga svodimo na porijeklo, ime, vjeru, izgled ili samo jednu jedinu rečenicu.
Inspirišu me situacije koje naizgled djeluju male i svakodnevne: nečiji usputni komentar, pogled, nepravda koja prođe kao da je posve normalna, ali i trenuci ljudske dobrote koji ostanu nezapaženi. Iza takve svakodnevnice često se krije mnogo veće pitanje. Esej mi savršeno odgovara jer ne zahtijeva da ponudim konačan odgovor. On mi dopušta da iznesem svoj stav, ali i da ostavim prostor čitaocu da se zapita, da se ne složi ili da u tekstu pronađe dio sebe“, kaže Islamović.
U knjizi se prepliću lična iskustva i šira društvena promišljanja, a kako autorka kaže, nastali su kao odgovor na konkretne životne događaje, ali i kao rezultat dugogodišnjeg promišljanja.
„Pojedini zapisi imaju sasvim konkretan povod, ali rijetko pišem neposredno nakon samog događaja. Potrebno mi je vrijeme da se odmaknem od prve, burne emocije i da shvatim što me u nečemu zaista pogodilo, što se krije iza toga i zašto mi je to važno.
Zato su moji eseji lični, ali nijesu ispovjedni. Oni polaze od stvarnosti od onoga što sam vidjela, doživjela ili osjetila, ali uvijek pokušavaju dotaknuti nešto šire od jednog pojedinačnog iskustva. Kako se odnosimo jedni prema drugima, kako živimo s razlikama, kako biramo što ćemo prešutjeti, a čemu ćemo dati glas. To su nedoumice koje već godinama tjeraju na razmišljanje“, govori Islamović o svom prvom književnom ostvarenju.
Prve reakcije čitalaca već su stigle, a autorka ističe da joj najviše znače one koje pokrenu dijalog i podstaknu ljude na razmišljanje.
„Reakcije su zaista predivne i iskrene, a najviše su me dotakle situacije u kojima su ljudi u mojim riječima prepoznali dio vlastitog života ili svojih skrivenih pitanja. Kada mi neko kaže da ga je određeni odlomak zaustavio, podsjetio na nešto što je potisnuo ili naveo da o nečemu razmisli drugačije, tada znam da je knjiga pronašla svoj pravi put.
Posebno mi znače reakcije koje nijesu samo klasična pohvala, već poziv na dijalog. Ne očekujem da se svi slože sa svakom mišlju koju sam iznijela. Čak smatram da bi bilo nelogično da je tako. Mnogo mi je važnije da tekst ne ostane nijem da pokrene misao, sjećanje, zdravu nelagodu, preispitivanje ili potrebu da se o nekim temama progovori otvorenije“, kaže Islamović.
Objavljivanje prve knjige predstavlja veliki korak za svakog autora, a kako ona dodaje i za nju je bio svojevrstan izazov.
„Objaviti prvu knjigu danas je golem izazov, prvenstveno zato što živimo u vremenu nevjerovatne brzine i površnosti. Mnogo toga se napiše i zaboravi u istom danu, dok forma poput lirskog eseja traži potpuno suprotno tišinu, usporavanje i emotivnu prisutnost čitaoca. Ako moram birati između samog stvaranja i puta do objave, ovaj drugi korak je bio neuporedivo izazovniji. Pisanje je za mene bio duboko intiman proces u kojem sam vlastita sjećanja i proživljeno iskustvo prevodila u zapise. Dok je taj rukopis na vašem stolu, vi ste sigurni u svom svijetu. No, najveći autorski i sopstveni izazov bio je trenutak u kojem taj rad prepuštate javnosti. Budući da moji eseji nijesu hladna teorijska promišljanja, već u sebi nose ogoljenu emociju i dio mog života, pustiti ih među ljude značilo je prihvatiti vrhunsku ranjivost“, objašnjava ona.
Prva promocija knjige održana je u Beranama, gradu u kojem je odrasla, pa samim tim za autorku nosi poseban značaj.
„Promocija je bila izuzetno emotivna i dugo ću je pamtiti. Predstavljati prvu knjigu u svom rodnom gradu donosi uzvišen drhtaj i osjećaj da ste se vratili tamo đe je sve počelo, kako biste sve svoje priče konačno donijeli doma. Tamo u publici nijesu sjedjeli samo čitaoci i ljubitelji riječi, već i moji profesori, ljudi koji su me učili i davali mi prve životne lekcije, oni koji poznaju moje početke, porodicu i uspomene koje su postojale mnogo prije samih zapisa. Oni koji su me gledali kako rastem. Naravno da je postojala trema, ali ne toliko zbog javnog nastupa, koliko zbog ponovnog susreta sa svojim korijenima, spoznaje da pred tim ljudima ne možete sakriti ništa od onoga što zapravo jeste i strepnje hoće li moje riječi biti dovoljno snažne da prenesu sve ono što prema njima i ovom gradu osjećam. Za mene to nije bila samo veče predstavljanja knjige, već dirljiv susret s rodnim gradom koji je, na ovaj ili onaj način, ostao dio mene“, kaže na kraju razovora Meca Islamović.
Debitantska knjiga „U ogledalu uspomena Nizozemska“, nalazi se u on line prodaji, a zaintesovana publika je može naći u knjižarama “Progres” i “Stil” u Beranama.
Milena Bubanja Obradović
