KOLUMNA: ANDRIJEVIČKI LELECI

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Gornji Vasojevići imaju tri vječne teme – ljepotu prirode, slavnu istoriju i sve manje ljudi usred te ljepote i istorije. Svaki put kada se dođem ovamo, tišina je veća, a ja u njoj naučim još ponešto o sebi.

Sa krova desetospratnice u Beranama vidi se grad, Limska dolina sa bijelim vrhovima Komova. Dugo uživam u tom prizoru po kojem jutarnje aprilsko sunce izdašno sipa svjetlost. Tamo je zapravo Lelejska gora Mihaila Lalića. Doduše, veliki pisac nije nikada imenovao Komove, ali je na nekim stranicama bio više nego jasan: “U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i treći izrastao”.

Gledam ta tri skamenjena leleka i sjetim se da sam tu vrstu ljepote viđao samo u alpskom pojasu. Danas ću putovati tamo, u onaj klanac. Obići ću varoš Andrijevicu, a društvo će mi praviti novinar i književnik Darko Jovović, čovjek iz tih krajeva.

Darko Jovovićfoto: D. Dedović

Kafa u beranskom kafiću „Studio“ zove se podgorički „dojč“. Radi se zapravo o makijatu koji se jedino u Crnoj Gori zove „njemački“. Niko ne umije da mi objasni zašto.

Popismo „dojč“ sa Tufkom Softićem i već se u Darkovim kolima vozimo prema izlazu iz Berana. On mi već priča o zavičaju. Vasojevićki kraj ima tri vječne tjeme – ljepotu brda, slavnu istoriju i sve manje ljudi usred te ljepote i istorije.

U kolima se povede razgovor o Mihailu Laliću. Ispade da sam ga prije skoro pola vijeka u tuzlanskoj gimnaziji čitao kao savremenog klasika, koji me je na sličan način opčinjavao kao Meša Selimović i Vladimir Desnica, a da ga je Darko doživljavao kao velikog zavičajnog pisca, jer je geografija njegovih romana tu oko nas. Odmah sam se saglasio sa predlogom da posjetimo obližnje Lalićevo rodno selo, Trepču.

Laliću u pohode

Skrećemo na seoski put, duž brzaka za koji mi Darko reče da se zove Trebačka rijeka, a u Lalićevoj prozi – Međa. Darko objašnjava da je sa lijeve strane, preko rijeke, bila rodna kuća Mihaila Lalića. Nije obnovljena. Umjesto toga, odredili su jednu vikendicu da bude neka vrsta spomen-kuće. Zaustavljamo se pred njom. Zakatančena kapija. Ni slova o tome da se ovdje rodio jedan od najvećih naših pripovjedača prošlog vijeka. Pomislim da je Lalić potrebniji zavičaju, nego zavičaj njemu.

Selo Trepča foto: D. Dedović

U Trepči nismo sreli živa čovjeka. Čuje se huk rijeke, njeni slapovi su umjeli da podsjete dječaka koji će izrasti u pisca na ljudske glasove. Osluškivao je žubor, želio je da tok njegovih rečenica ima istu prirodnost i zvučni tok.

Znam da su lokalni silnici već neke potoke i rijeke strpali u cijevi. Kako li bi se proveli prije jednog ili dva vijeka, kada su ovdašnji ljudi umjeli da se brane.

Pitam Darka, gdje je zapravo Lelejska gora. “Sve je ovdje Lelejska gora”, odgovara mi on i pokaza unaokolo na brda.

Prethodno veče sam zaspao čitajući, poslije mnogo vremena, Lelejsku goru. Leksika ovog kraja svjetluca kao zlatno grumenje u Lalićevoj bistroj rečenici. U Lelejskoj gori se ne stražari već se stražarči. Ratni drugovi se ne prepiru već se kao ovnovi – rogljaju. Lopurje napada zapuštene torove – a ta se biljka drugdje valjda zove lopuh, šeširka, repuh, lopušina, podbel, kozja brada, konjsko kopito – lopor.

Vraćamo se kraj Lalićeve razgovorljive Međe, groblja i crkve i skrećemo desno, ka Andrijevici.

Dalje uz Lim

Radujem se ponovnom susretu sa očevim rodnim krajem. Od malena sam volio planine. Mada sam rođeni Sremac u mom poimanju prirode nema ničega ravničarskog. Roditelji su me zarana odveli u Bosnu, a tamo se linija horizonta često penje i spušta prateći obrise pobrđa i planina.

Približavanje ovom zabačenom kraju, u meni izaziva osjećanje koje me rijetko savlada – divljenje. Zaustavljamo se da fotografišem Lim kako zmijuga ispod brda iznad kojih se bjelasa snijeg na Komovima.

Lim kod Andrijevicefoto: D. Dedović

Ovdje bi morala da bude klupa. I drvo koje pravi hlad. Da bi putnici duže zastali odmorili oči i dušu. Ali klupe nema. Šut i šiblje. Odlazimo. Odavde više nije daleko do Andrijevice.

Darko me je upozorio da se i ova, ionako mala varoš, sve više prazni. Od prošlog popisa opštini fali hiljadu duša, a samo jezgro varoši svelo se na nekoliko stotina stanovnika.

Knjaževac ili Radunovac

Zaustavljamo se na ulazu u Andrijevicu kod parka u kojem se nalazi Crkva Svetog Arhangela Mihaila. Knjaz Nikola je 1887. posjetio Andrijevicu i priložio pomoć za izgradnju crkve. Sve vasojevićke crkve su bile spaljene deset godina ranije tokom napada Mehmed Ali-paše. Na tabli kraj ulaza u Knjaževac, kako je područje Radunovca nazvano u čast knjaza Nikole, postoji i zapis o tome kako je crkva nastala: „Gradnja crkve trajala je jedno ljeto, a materijal se donosio iz obližnjih sela sa druge strane Lima. Svaki puškonoša iz kraja se obavezao da donose po jedan kamen“.

Crkva Svetog Arhangela Mihailafoto: D. Dedović

Pomislim na to da su Dedovići živjeli u tim selima sa druge strane Lima. Zacijelo je u ovu crkvu ugrađen i poneki kamen mojih predaka. Ikone, ikonostas, knjige doneseni su iz Rusije.

Ali Knjaževac nudi još istorije. Pred crkvom su biste koje predstavljaju igumana Mojsija Zečevića i Miljana Vukova, vasojevićke prvake iz 19. vijeka.

Darko mi kaže da su se ranije ovdje održavali prvomajski i trinaestojulski sabori, mnoštvo svijeta, vašarsko-svečarska gužva. Prije Drugog svjetskog rata to su bili sabori o crkvenim praznicima. Danas na Knjaževac polegla tišina. Sjetim se rečenice o Andrijevici koja pogađa suštinu ovog mjesta: Nit manjeg mjesta, nit više istorije.

Spomenik palima u oslobodilačkim ratovimafoto: D. Dedović

Na crnom obelisku na kojem su urezana imena palih u ratovima za oslobođenje pronalazim imena Đukan, Bogdan, Dmitar i Tomica. A na bijelom spomeniku posvećenom palim borcima iz Drugog svjetskog rata i stotinama civila pronalazim imena Vlado i Petar. Iza ovih imena je urezano moje prezime. Nije mi svejedno. Svi mrtvi su moji. Ali ovi su svojta.

Hotel Komovi

Odlazimo sa ovog mjesta teškog koraka, nevoljko. U kakvom su odnosu višak istorije i manjak ljudi u limskoj kotlini među planinama? Varošica se zbila oko jedne ulice. Postoje putopisci koji su ostavili zapis o ljepoti drvenih kuća u nizu. Njih više nema. Ali ima običnih kuća i zgrada. Kao da su zadnje decenije prošlog vijeka zamrznute. Vrijeme ovdje protiče mnogo sporije od limske vode.

Sješćemo u baštu hotela „Komovi“. To je ovdašnja agora. Jednom sam osamdesetih ovdje čekao oca koji je obećao da će sići iz Grudica. Nije sišao. Nikada se više nismo vidjeli.

Hotel “Komovi”foto: D. Dedović

Ne usuđujem se da naručim „dojč“, pijem gorku domaću. Darko mi kaže: “Kada budeš pisao, molim te, ostavi malo mjesta za nadu“. Osjećam ljepotu ovog mjesta, tešku i slavnu istoriju. Osjećam setu duboke provincije, zapostavljene, obezljuđene, a na samosvojan način surovo lijepe. U toj okolnoj ljepoti nema ljudske nade, ona je ravnodušna prema čovjekovom svijetu. Da li današnji klinci uopšte znaju ko su bili Mihailo Lalić ili Radovan Zogović, jezički čarobnjaci ponikli u ovom kraju?

Sinoć sam pronašao rečenicu iz Lelejske gore koja štošta govori o borbi za opstanak u ovim krajevima: “Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna sreća, s druge Zlorečica i Pobljenik i Džakovica – krvava livada”.

Na limskom koljenu

Darko kaže da bi bilo dobro da vidim očevinu, makar odozdo, sa Lima. Vozi iz Andrijevice uz Lim. Planine se zbijaju nad nama. Uskoro stižemo na proširenje kraj Lima gdje se smjestilo selo Ulotina, a u njemu jedna velika kapija iznad koje piše „Ethno Village Koljeno“.

Bungalovi na livadi, zapravo na prostranoj terasi iznad Lima. Sijedamo za sto. Gazda je Darkov drug Bratislav Baćko Vlahović. Pridružuje nam se uz rakiju. Darko mi predstavlja ovog neobičnog čovjeka koji je diplomirao mašinstvo, ali se time nikada nije bavio. Kompozitor nekoliko poznatih lokalnih pjesama, farmer, gazda čuvenog restorana sa sobama i naposljetku – vlasnik turističkog kampa.

Njegov hit „Ivana se kroz Berane šeta” pjeva Dule Rajković: „Ugrijalo s’ Jasikovca sunce, zadrhtalo vasojevsko srce, posle mnogo proljeća i ljeta, Ivana se kroz Berane šeta“.

Bratislav Baćko Vlahovićfoto: D. Dedović

Pitam Baćka da li možda neko od Vlahovića pamti za koga se udala Poleksija Vlahović zvana Leka. Za mog djeda, odgovaram na sopstveno pitanje, kako bih ublažio njegov upitni pogled. On odmah grabi telefon i zove nekoga. Taj neko mu kaže da je Leka bila sestra Radovana Vlahovića. Ispade da smo Baćko i ja – rođaci. Nazdravimo u to ime. Baćko mi poklanja rodoslovnu knjigu Vlahovića, dopisuje moju baku uz njenog brata na porodičnom stablu. Pogledam gore, visoko iznad Lima, gdje na seoskom groblju počiva baka. Naprežem oči da razaznam to mjesto. Previsoko su kućice, kao kockice šećera. Ni tamo više nema nikoga.

To je ta nada

Pozdravljamo se sa Baćkom. Vozimo se nazad, prema Andrijevici. Pogledom ispratim očevinu, koja se digla kao loža iznad Lima. Ostalo je da obavimo još jednu stvar u Andrijevici. Da svratimo do restorana “Most”. Cijeli dan nismo ništa prezalogajili. Sunčan dan nas je proveo kroz Trepču, Andrijevicu, Ulotinu. “Na suncu glad nije tako mučna kao u magli”, kaže Mihailo Lalić. Njegova Lelejska gora se kupa u sunčevoj svjetlosti.

Ulazimo u restoran i sijedamo ispod zvučnika koji ćuti. Darko mi kaže da je davno, tu u kafani, recitovao Jesenjina. Sada narod naveče uveseljavaju pevaljke. Hrana je bila dobra, razgovor još bolji. I ovdje svi znaju Darka. A kada on spomene ime mog oca, onda se svi obraduju kao da znaju i mene.

Ne znam zašto, ali ne odlazi mi se odavde. Sunce se već zakačilo za brda, vrijeme je da se ide. Kažem Darku da mi je onaj predah na Koljenu, ispod očevine, možda najljepše vrijeme tokom ove posjete Crnoj Gori.

Dedović u selu Ulotina foto: D. Dedović

Kažem mu još da je to možda nada – ako nade za nas ima – da svako od onih silnih akademika, doktora, pisaca i uspješnih ljudi koji potiču odavde prepozna ljekovitost ovog kraja.

Darko me vozi nazad za Berane. Tamo ću veče provesti sa Dedovićima, kako i priliči. Lim sa moje desne strane gubi svoju zelenu boju, stapa se sa obalama. Pada mrak. Uskoro će noć prekriti Polimlje. Ili – kako bi rekao Lalić: „Vidjelice uskoro neće biti”.

Dragoslav Dedović, Dojče vele (Deutsche Welle)

Share.

About Author

Leave A Reply