Nasilje nad ženama u Crnoj Gori i dalje predstavlja ozbiljan i rasprostranjen problem, koji se često potiskuje i normalizuje. Vidljivost problema ne znači i njegovo dublje razumijevanje, jer svijest često ostaje površna i ne dotiče patrijarhalne obrasce koji nasilje održavaju, ocijenila je Ana Golubović Popović, direktorica licenciranog servisa socijalne i dječije zaštite Crnogorska Iskra.
Iako su posljednjih godina zabilježene određene promjene zahvaljujući medijskim kampanjama i zakonskim izmjenama, Golubović Popović naglašava da suštinska transformacija društva još uvijek nije postignuta.
” U praksi, posebno u ruralnim sredinama i manjim zajednicama, nasilje se i dalje smatra da je„privatna stvar“. Razlike između urbanih i ruralnih područja su vidljive: u gradovima postoje razvijeniji mehanizmi podrške, dok se u manjim sredinama slučajevi često prikrivaju. Stigma, strah od osude i nepovjerenje u institucije dodatno otežavaju prijavljivanje i društvenu reakciju” dodaje ona.
Golubović Popović ističe da su patrijarhalni obrasci i tradicionalne uloge presudni u održavanju nasilja.
„Rodne skripte nameću strogu podjelu uloga: muškarac mora biti dominantan i kontrolor (“glava porodice”), dok žena mora biti pasivna, poslušna i fokusirana na održavanje harmonije. Ova podjela direktno kreira rodni jaz u moći i resursima. Nasilje se u takvom sistemu ne tumači kao zločin, već se normalizuje kao legitimno disciplinsko sredstvo muškarca za održavanje uspostavljenog poretka i kontrole nad ženom. Time se agresija minimizira i normalizuje kao prihvatljiv, premda neugodan, dio bračnog života. Ovaj sistem istovremeno nameće snažnu potrebu za prikrivanjem. Žena je pod pritiskom da bude čuvarica “porodične časti”, a prijava nasilja se u široj zajednici tumači kao izdaja, sramota i rušenje porodice… Strah od osude, socijalne izolacije i ekonomske neizvjesnosti često je jači od straha od nasilnika, što primorava žrtvu da ćuti i ostane u ciklusu nasilja kako bi sačuvala privid porodične stabilnosti” objašnjava psihološkinja Golubović Popović.
Kako ona objašnjava, psihološki faktori takođe igraju ključnu ulogu zašto žrtve o nasilju ne govore dovoljno.
„Žrtve nasilja često ćute iz više psiholoških razloga koji nisu posljedica slabosti, već posljedica straha, traume i okruženja u kojem žive. Najčešći razlozi su strah od eskalacije i odmazde, sram i osjećaj krivice, normalizacija nasilja, ekonomska zavisnost, niska očekivanja da će institucije reagovati, te strah od izolacije i stigme. Svi ovi faktori čine da ćutanje žrtve nije znak pasivnosti, već složen mehanizam preživljavanja u uslovima opasnosti, traume i nedovoljne društvene zaštite“ detaljnije pojašnjava.
Ekonomska zavisnost posebno otežava situaciju u manjim sredinama, gdje žene procjenjuju da bi napuštanje nasilnog odnosa predstavljalo veći rizik nego ostanak.
„ Ekonomska zavisnost nije samo faktor, već često glavni stub kontrole nasilnika i primarni razlog zašto žrtva, uprkos patnji, odlaže ili potpuno odustaje od napuštanja nasilnog odnosa. U manjim sredinama gdje su mogućnosti zaposlenja i socijalne mreže sužene, žena može procijeniti da bi odlazak predstavlja veći rizik nego ostanak. Ova procjena je racionalna u kontekstu ograničenih resursa i često blokira traženje pomoći. Zaključno, za žrtvu u ekonomskoj zavisnosti, odlazak iz nasilnog odnosa predstavlja egzistencijalni kolaps. Bez zagarantovanog smještaja i finansijskih sredstava, ostanak u nasilju postaje racionalna (iako tragična) odluka o preživljavanju, jer je ekonomska zavisnost najefikasnije sredstvo za održavanje moći nasilnika“ naglašava direktorica NVO Crnogorska iskra.
Kako ona ocjenjuje mediji u Crnoj Gori imaju dvostruku ulogu kada se dovori o nasilju.
„Mediji mogu podići svijest i informisati građane, ali senzacionalizam, objavljivanje nepotrebnih detalja i negativni komentari građana mogu nenamjerno pojačati strah, stigmu i pritisak na žrtve. Svi imamo obavezu da vodimo računa o svom postupanju i ponašanju i mediji i građani. Ako nemamo nešto konstruktivno i humano da kažemo, ponekad je najbolji doprinos da se uzdržimo od negativnih komentara neprovjerenih informacija“ ističe Golubović Popović.
Nasilje u porodici ostavlja duboke tragove na žrtvu i na djecu.
„Djeca uče po modelu dječaci mogu usvojiti nasilje kao model moći, a djevojčice podređenost kao model preživljavanja. Na ovaj način cijela zajednica indirektno doprinosi intergeneracijskom transferu traume“, objašnjava ona.
Najčešće greške okoline pri pokušaju savjetovanja žrtve su minimiziranje nasilja, prebacivanje krivice i navođenje da žena sama riješi situaciju.
„Ako želite pomoći, potvrdite ženinu istinu: Vjerujem ti, osigurajte joj sigurnost i odmah je povežite sa stručnjacima. Vaša uloga je da budete veza sa servisom, a ne terapeut ili sudija“, poručuje Golubović Popović.
Ona naglašava da NVO Crnogorska Iskra u Beranama pruža stručnu, diskretnu i sveobuhvatnu podršku žrtvama nasilja, dostupnu putem društvenih mreža, direktnog dolaska ili telefona.
Kontakt: Žrtve se mogu javiti putem društvenih mreža, direktnim dolaskom u prostorije NVO ili pozivom na broj telefona: 068 / 415 – 343.
Golubović Popović savjetuje da kad žena posumnja da se nalazi u nasilnoj situaciji, prvo treba da procijeni fizičku sigurnost i, ako postoji rizik od eskalacije, odmah se skloni na sigurno mjesto i pozove policiju.
„Policija ima zakonsku obavezu da reaguje, zaštiti žrtvu, udalji nasilnika i obezbijedi hitne mjere zaštite. Centri za socijalni rad i lica za podršku pomažu u izradi sigurnosnog plana i upućuju na dalje korake“, kaže ona i dodaje da osiguravanje bezbjednosti mora biti prioritet.
Iako saradnja između institucija postoji, ona smatra da još uvijek nedovoljno razvijena da bi žrtvi pružila potpuno efikasnu zaštitu.
„Na lokalnom nivou trudimo se da djelujemo zajednički. Pokretanjem multidisciplinarnog tima vjerujemo da će se usluge i međusobna saradnja dodatno unaprijediti, što omogućava bržu razmjenu informacija i sveobuhvatnu podršku ženama kojima je ona potrebna“, navodi Golubović Popović.
Milena Bubanja Obradović
