Juče je u rodnom selu Krajišta, ispod samih Komova, sahanjen Vojo Svetozarev Babović, prepoznat kao čovjek koji je svojim humorom i osobenim gorštačkim ponašanjem zavrijedio interesovanje brojnih medija i ljudi od pera koji su svoje bilježnice punili pričama o zanimljivim ličnostima i događajima. Iza njega ostale su brojne dosjetke i anegdote koje se rado prepričavaju u narodu, a njegovi upečatljivi citati o ljudima i životu ispod Komova, izrečeni izvornim naglaskom, prenošeni od usta do usta, postali su pravi hitovi i izvan Crne Gore. Babović je proživio 72 godine života, baveći se tradicionalnim djelatnostima u svom radnom kraju, nalik na svoje pretke. Dugi niz godina radio je i kao čuvar Eko katuna na obližnjoj planini Štavna. Babović je tada svojim humorom oduševljavao brojne goste, a mnogi su dolazili da posjete Komove samo da bi se sreli sa ovim korpulentnim interpretatorom sarkastične životne zbolje i narodnog duha na prostoru Vasojevića. On je tada bio predmet i televizijskih emisija, a Radio Berane, za ovi priliku, prenosi reportažu o Voju Baboviću iz knjige „Iz pera reportera“, autora novinara Darka Jovovića, koju je sačinio oktobra 2009. godine.
EKO KATUN „ŠTAVNA“ POD BUDNIM OKOM ČUVARA VOJA BABOVIĆA
Humorom opčinio goste
Od kako je prije tri godine na prekrasnim padinama planine Štavna, ispod samih Komova, otvoren istoimeni eko katun, o njegovoj bezbejdnosti brine Vojo Babović (58) iz sela Krajišta. Za kratko vrijeme, zbog svoje urođene sklonosti za humor, pobrao je brojne simpatije svih onih koji su zakoračili na ove prostore u namjeri da se suoče sa tajnama prirode koje gospodare ispod vasojevićkog Olimpa, kako mnogi nazivaju planinu Kom. Susreti u eko katunu sa ovim korpulentnim gorštakom ostali su u dugom sjećanju znanih i neznanih zaljubljenika u carstva tišine i visine. Iz tih susreta nastale su brojne priče i anegdote, koje se, iz dana u dan, vrlo rado prepričavaju, uz neskrivenu želju da Vojo, kao glavni junak, ponovo bude dio nekog novog doživljaja kad se krene visinama u pohode.
– Sudbina je htjela da ostanem vjeran komskim visinama, koje su oduvijek odolijevale munjama i nevremenima i nastojanju raznih osvajača da zaposjednu njihovu ljepotu. Komovi su ostajali svoji na svome, umiveni pogledima naših predaka, kojima su čojstvo i junaštvo uvijek bili na prvom mjestu. Zato sam rado i prihvatio ponudu opštinskih čelnika da preuzmem dužnost čovjeka koji će voditi računa o bezbjednosti eko katuna, koji predstavlja pravi ukras Vasojevića i koji je za kratko vrijeme ugostio brojne turiste i prolaznike. Sve sam te goste, uglavnom, dočekivao sa osmijehom na licu, znajući da je taj prvi utisak uvijek najvažniji u životu – navodi Babović.
Ispraća on tako i dočekuje turiste trudeći se, zajedno sa ostalim osobljem, da njihov boravak u eko katunu bude što prijatniji. Ne voli, kako kaže, duge i hladne zime kada snijeg na ovom mjestu zna da napada i po tri metra i potpuno parališe život. Ostaje on tada danima bez igdje ikoga u eko katunu, drugujući sa samoćom i slušajući zavijanje vukova koje remeti zavičajnu tišinu.
– Ljeti je ovdje mnogo ljepše. Ima dosta naroda. Od nedavno je asfaltiran put koji od Trešnjevika vodi do eko katuna, u nastojanju da profunkcioniše i zimski turizam. Prethodnih godina mjesecima sam bio u ovom turističkom kompleksu, pazeći budno da se ne desi nešto što ne bi trebalo. Teške su i duge te zime, ali navikao sam i na to. Obezbijedim hranu i sve ostalo potrebno za život, pa me ništa ne može iznenaditi. Naiđu vukovi, ali lovom se bavim još od djetinjstva, pa mi ni to nije neobično. Najviše volim miris proljeća, jer je to znak da će ovdje ponovo biti dosta naroda, što garantuje neka nova druženja i upoznavanja koja život čine životom – nabraja Babović.
Žali on za nekim minulim vremenima kada je na katunima bilo dosta stočara, koji su, uz zvuke frule, napasali brojna stada na predivnim travnatim prostranstvima. Iako je u poodmaklim godinama, Vojo, još uvijek, nije uspio da formira porodicu. Ipak, iskreno se nada da će se i to uskoro desiti, čime bi ostatak njegovog života bio znatno ljepši i zanimljiviji.
– Sela sve više ostaju pusta. Nema momačke i djevojačke pjesme. Svi nekud odlaze daleko od svoga zavičaja. Vraćaju se povremeno ljeti, i to na kratko. Zatvaranje fabrika u Beranama i Andrijevici dodatno je uslovilo veliku migraciju stanovništva. Ljudi su odlazili u potrazi za nekim boljim i lakšim životima. Samo su oni najvjerniji i najodaniji zavičaju ostali da žive ovdje. Ima dosta neoženjenih momaka koji bi rado zasnovali brak, ali djevojaka jednostavno nema, a one iz grada ni puškom ne možeš natjerati da dođu na selo. Prije na nas neoženjene bace oko strankinje koje dođu da vide Komove, nego ove naše domaće ljepotice. Vrijeme je pokazalo da se one koje su se upecale na „potkomovski mamac“ nijesu pokajale zbog toga, već su postajale dobre supruge i majke, kakve samo čovjek može da poželi. Vjerujem da i za mene postoji jedna takva – nada se Babović.
Ostaje da vjerujemo da će Vojo, ubrzo, pronaći izabranicu svoga srca, čime bi otvorio drugu stranicu u svom životu i stvorio prostor za neko novo, njemu svojstveno, pripovijedanje. Do tada ostaje mnoštvo onih starih ispričanih i nedorečenih priča koje su našle mjesto u notesima brojnih novinara i putopisaca koji su u eko katunu, ali i u Vojovoj kući u Krajištima, osjetili toplinu i gostoprimstvo protkano izvornim duhom potkomovskog čovjeka, čija mudrost dopire između redova onako kao u pjesmi narodnog pjevača koja glasi: „Jesi l’ kad god Komom prolazio / kroz oblake kroz jelike tanke? / Je li i tebe zaklinjala majka / da ne trpiš silu i nepravdu / i da joj se ne uklanjaš s puta“.