Iz Feljtona o Ratku Deletiću kojeg je u Dnevnim novinama DAN 2008. godine objavio Darko Jovović
Ratka Deletića uvijek je pratila skromnost. Nije tražio mnogo od života; za fizičko trajanje bilo mu je potrebno tako malo. Ali zato je bio u stalnoj potrazi za duhovnošću, literaturom i riječima. NJih je uvijek bio i gladan i žedan. To sam najbolje osjetio jednom prilikom kada smo, nakon njegovog dolaska iz Podgorice, krenuli iz Andrijevice ka Plavu da bismo promovisali zbirku poezije pjesnika Hasana Šabovića.
Bilo je oko šest sati popodne. Prolazeći pored jedne prodavnice, Ratko me zamoli da zaustavim auto. Dok sam stao, on je brzim korakom utrčao unutra rekavši: „Moram nešto da kupim.“ Vratio se sa manjom veknom hljeba i jogurtom u rukama. Kazao mi je da nije ništa jeo čitav dan i da mora samo malo da prezalogaji. Predložio sam da svratimo u obližnju kafanu, ali on je to odbio. Otpio je malo jogurta, uzeo nekoliko zalogaja hljeba i tiho rekao: „To je to. Meni je za život potrebno tako malo. Ja sam ti, baćo moj, jedino riječi gladan.“
Nastavili smo put ka Plavu. Gledajući rodnu Gračanicu, Ratko je počeo da recituje stihove iz svoje pjesme “Grumen zemlje”. Sjećam se da mu se suza skotrljala niz lice dok je izgovarao poslednji stih:
Raste srdžba mojih predaka,
Majko moja, gdje smo mi sada,
Kiša između ovih redaka
Grumen zemlje na srce mi pada.
Putevi Ratka Deletića bili su dugački. Na tim drumovima sretao je i ljude i zvijeri. U tom putovanju i govoru, protkanom šumama, planinama i nebesima, pjesmom je hranio razum. Stihovima se branio i od sebe i od drugih, čak i onda kada je bilo besmisleno potezati ognjene riječi koje potiru pakost, zlobu i primitivizam. Pjesmom je, i iznad naših granica, otvarao vrata i onda kada prolaza nije bilo — u svijetu čekanja, opomene, samoće i stradanja. Na tom putu prkosa, od zavičaja preko sjećanja pa do dalekog svijeta, ovjekovječio je trasu kojom je prolazio njegov narod, otvarajući priču praštanja i onda kada je to bilo najteže.
Ovi prostori rijetko pamte toliko stvaralačke energije u jednom čovjeku. Sa nemirnim duhom i dječačkim snovima, remetio je bjelinu hartije. Bez staništa, opkoljen strahom i nadom, tražeći duhovna uzvišenja, iznjedrio je brojne knjige, novinske tekstove i reportaže — toliko da se čovek zapita može li to jedan čovjek? A on je, izgleda, mogao više nego iko. To potvrđuju i mnoge književne nagrade koje su mu dodijeljene.
Ratko Deletić zadužio je Vasojeviće, podižući, riječima i djelima, kulturni spomenik tom najvećem srpskom plemenu. Svaki njegov dolazak u Andrijevicu bio je kulturni praznik za sve koji su znali kolika je moć izgovorene riječi. Jedva smo ga čekali, žedni glasa koji je lomio i goru i vodu. Dan bi dobijao svoje lice kada bi on, sa torbom punom knjiga, prolazio jedinom ulicom u gradu, na putu prema rodnoj Gračanici, njegovoj „Guberniji“, kako ju je često zvao.
Andrijevičani su kupovali novine tražeći Ratkove tekstove, po kojima smo se prepoznavali u kulturnom i civilizovanom svijetu. Mnogi su za nas čuli upravo zahvaljujući njemu i njegovoj želji da nas svrsta među velike.
Koliko je samo ljudi ovaj čudesni čovjek uveo u svijet literature, nagovorio da pišu, da čitaju, da zavire iza brave, da izađu iz nevida i progledaju. Ma gdje bio, znao je za svoju misiju. NJegove riječi otvarale su tamne šume, krilima pomjerale međe i ostavljale zaduženje koje se mora trajno vrednovati. Želja da sačuva zaboravljeno bila je jača od naše otuđenosti. Znajući da Gospodar zemlje i neba sve vidi, molio se za naše spasenje. Bolovao je kao ruske stepe; dah mu je drhtao od jecaja slovenske braće, od mastila iz naših vena i od kamenih ploča naslonjenih na kosovsku ranu.
Gdje god da je dolazio, uvijek je pisao — ali najviše u zavičaju i o zavičaju. Tu, na pragovima zatvorenih kuća i običaja, gdje davno neorane njive šalju bezbroj molitvi i čekaju nekoga da se sa koferom punim suza vrati i utoli zavičajnu tugu. Dolazio je tamo gdje riječ samuje i zasljeđuje oči kada se grumen zemlje rasprsne u moru naših nepitanja; tamo gdje otvorena sječiva vise nad našim vratovima i cijepaju uzaludne molitve.
Ratkova riječ bila je opomena — nahranjena duhovnim zrnevljem i plodnom rukom stvaraoca koji pradjedovsku kolijevku nije skidao sa ramena.
U svom očajanju, u svojoj potrazi za nama, postavljao je pitanja stihovima:
Strepi jagnje u meni,
Okolo vuci, sveci,
Kopam riječi, mogu li,
Ko nekad moji preci.
Raskovati tajne, trave,
U gori stići vuka.
U zoru umjesto jave
Nositi rane hajduka.
