ŽIVOT SE OVDJE POLAKO GASI: SUNCE PRVO OGRIJE JAPAN, VLASTI GA NE MAZE

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Niko ne zna kako je i kada andrijevičko selo ispod Komova dobilo naziv Japan, ali je ime izazvalo veliko interesovanje medija i pročulo se do dalekog Japana – Zemlje izlazećeg sunca.

Japanac Aco Babović kaže da je moglo dobiti ime po tome što bi se moglo reći da je “selo izlazećeg sunca”.

“Jutarnje sunce uvijek prvo obasja vrhove Koma i ovo selo. Možda je to neko nekada doveo u vezu sa Zemljom izlazećeg sunca, ali niko živ ne pamti kada je to bilo. Selo se tako zove koljenima unazad”.

Bilo kako bilo, saobraćajna table sa napisom Japan, na našem i japanskom pismu, dočekuje svakog putnika u tom živopisnom, ali turistički nedovoljno valorizovanom kraju.

Babović priča da su japanske diplomate u selu dolazile u više navrata, a posljednji put su donijeli i sadnice trešnji iz Japana.

U selo stigle i prave japanske trešnje

“Koje su u znak velikog prijateljstva zasađene u našem selu”.

Da se život u najudaljenijem andrijevičkom selu polako gasi, uvjeriće se svako ko se uputi ka mjestu smještenom ispod samog Koma.

Pored tradicionalnog gostoprimstva ponosnih gorštaka, treba se dobro namučiti kako bi se došlo do nekog sagovornika, jer u Japanu u susret zimi boravi svega nekoliko domaćinstava, i to uglavnom staračkih.

Priče o potkomovskom Japanu koje su obišle skoro sve kontinente nijesu doprinijele zaustavljanju izražene migracije stanovništva koje decenijama, zbog teških uslova za život, odlazi u srećnije krajeve, vraćajući se jedino ljeti da obiđe imanja i evocira uspomene na vrijeme kada je svaka kuća brojala po makar deset članova.

“U našem selu je zatvorena i zapuštena škola u kojoj su svojevremeno radila dva učitelja, vaspitavajući brojne generacije učenika. Zapuštena je i propala i stara vodenica. Više ne melje žito jer ga u ovom kraju nema. Nema ko da sadi, a nekada su ovdje žitaricama bile zasađivane značajne površine”, priča Babović.

Sve malobrojniji mještani ističu da su ponosni što se njihovo selo tako zove. Kažu da je lijepo to što se o crnogorskom Japanu čulo širom svijeta, ali su nezadovoljni što, zbog neravnomjernog regionalnog razvoja, slabog ulaganja u sjever i niza drugih otežavajućih okolnosti, selo polako nestaje sa mape.

“Brojni mediji su zabilježili kako je 2008. godine ambasador velike azijske države Japan Tadaši Nagai posjetio potkomovski Japan. Objavili su koliko je Nagai bio oduševljen što jedno malo mjesto u Crnoj Gori nosi ime njegove zemlje. Nakon toga, Nagai je, u znak pažnje i poštovanja prema narodu ovog kraja, andrijevičkom Domu zdravlja uručio vrijednu donaciju japanske vlade”, kaže Dragoslav Babović.

Ističe da je država oživljavanjem bivše vojne kasarne u Jošanici i njenim pretvaranjem u centar za rekreaciju učinila da se makar nešto pomjeri sa mrtve tačke, ali da sa druge strane daje dozvole “raznoraznim tajkunima” da u netaknutoj prirodi grade male hidro-elektrane.

Jedna od brojnih delegacija u selu

“Tu više nema ko ni da se pobuni. Pritisnuto teškim uslova za života, selo postaje sve više pusto. Ako se u narednom periodu nešto ne uradi, plašim se da će Japan ispod Komova postati ničija zemlja”.
Dragoslavovo mišljenje dijele i ostali mještani koji pričaju da su loša infrastruktura i nedostatak radnih mjesta glavni uzročnici zbog kojih narod napušta Japan.

Živko Vučeljić je jedan od rijetkih Japanaca koji je ostao da živi u svom rodnom mjestu. Radi kao putar u andrijevičkom komunalnom preduzeću, održavajući dionicu puta od sela Košutića do Japana.
“Vjerujem da ću dočekati i penziju ovako sa lopatom u ruci. Tu sam i jedini zaposleni. Samo ne znam ko će htjeti da naslijedi moju lopatu”.

Na 12 kilometara od Andrijevice, a kao da je na kraju svijeta 

Predsjednik Mjesne zajednice Konjuhe Raško Babović, kojoj pripada selo Japan, tvrdi i da je sve manje djevojaka koje žele da se udaju na selu, i da je u Potkomovlju vrlo teško formirati porodicu.

“U Japanu nema godine da se ne zatvori po neka kuća”.

Raško se prisjeća kako je jednom prilikom u njihovo mjesto doputovao novinar japanske novinske agencije „Kjodo“ Takaši Marioka.

“I njega je privukla novinarska znatiželja. Zahvaljujući i njemu, o našem selu se čulo do dalekog Japana. A crnogorski Japan je samo dvanaest kilometara od Andrijevice, a kao da je na kraju svijeta”.

BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA VEB PORTALA RADIJA BERANE

Share.

About Author

Leave A Reply