Piše: Borjanka Butrić, vaspitačica
„Bajke leže u meni poput sjemenki, potreban je samo dašak vjetra, zrak sunca ili kap gorčine, pa da se rastvore u cvijet“.- Hans Kristijan Andersen
„Ako vidiš magiju u bajkama, spreman si da vidis budućnost“ .
-Danijela Stil
Mnogim ljudima pada teško da čitaju bajke. Možda možemo da probamo da malo budemo djeca, kada pričamo i čitamo. Upravo bogastvo posmatranja bajki pokazuje nam kako drugačiji život može biti. Za čitanje bajki važno je za dijete da samo razvije fantaziju, unutrašnji doživljaj svog sopstvenog carstva. Bajke su živahne kao život.
Bilo jednom, nekada davno…tako počinje bajka. Ovaj starinski početak bajke daje čarobnost, dira nas i kada odrastemo i pokreće različita osjećanja fantazije…obećanje…Obećanja koje će nas odvesti u carstvo u kome smo živjeli kao djeca.
Za dijete je veoma važno iskustvo kada mu neko ispriča bajku, u razvoju njegovog unutrašnjeg života. Bajke pričaju očevi, majke, bake, deke, vaspitači/ce, učitelji/ce, starija braća i sestre. Dijete tada razvija organe koji su mu potrebni za duševni život, za hrabrost, strah, čuđenje, radost prema divoti, fantaziji, javlja se umjeće slušanja i život u slikama izazvan govorom. Magija ljepote pretvara mirovanje u kretanje, ljepota lebdi kao fatamorgana. Bajke bude osjećanja.
Bajke su jedina narativna forma u kojoj je pobjeda dobra, uvijek, nakon sitnih peripetija. Izvjesne bajke nose djecu u nenadmašni prostor čudesa, vila, vještica, prinčeva i čudovišta.
Bajke razvijaju dječju maštu.
Albert Einston „Ako želite da vam djeca budu inteligentna čitajte im bajke“. Bajka je stalno iščekivanje. One komuniciraju sa djecom na jednom drugačijem, njima bliskom nivou, dovode čudesna bića u njihov svijet, unose čaroliju u stvarnost i odvode djecu čak u daleke predjele. Čitanje bajki djecu podstiče na pitanja, a njihov važan momenat je pouka. Čitanje bajki treba da je radost i uživanje.
Bajka treba da bude laka, dinamična, jednostavna i brza.
Bajke su najčešće rezultat narodne predaje i posledica narodnih običaja i kazivanja. U svijetu su najslavnije bajke braće Grim, bajke Hansa Kristijana Andersena i Oskara Vajlda, a prije njih bajke Šarla Pera.
Djeca vole slušati bajke jer tako otkrivaju skrivene tajne ovog čarobnog svijeta, putuju kroz prostor, vrijeme i vole tu čaroliju sa sadržajem.
Zanimljiv podatak je da su bajke u početku pričane među odraslima, a tek kasnije vrijeme njihov sadržaj je prilagođen djeci. Bajka je važan dio odrastanja. Dobre priče podučavaju djecu, tako što ih pripremaju da uoče , razlikuju i vrednuju svoja osjećanja i misli, kao i ljudi iz svog okruženja. Tako da bajke zauzimaju počasno mjesto jer je ona čovjekov san o sreći, čistije i ljepše lice stvarnosti.
Čudnovata magija bajke privlači svojom kompleksnošću i mudrošću, kao da magnetnim silama privlači i zadržava pažnju čitalaca- djeteta. Čitanje bajki ima za cilj upoznavanje djece sa dječijom književnošću. Književnost svojim slikama života, ljudskih sudbina i postupaka djeluje na čovjekova osjećanja, razvija i njeguje u njemu smisao za lijepo, za plemenito, učeći ga istovremeno da i on sam, u sopstvenom životu, umije ono što je lijepo da zapaža, doživljava i stvara. Književnost nas upoznaje sa životom ljudi u prošlosti, sa njihovom neprestanom borbom za stvaranje boljeg i srećnijeg života.
A sada drage mame i tate, bake, deke, tetke i teče pročitajte svojim mališanima ovu bajku za laku noć…
Bajka: Trnova Ružica
Nekada u davna vremena, iza sedam gora i sedam mora živjeli su car i carica. Bog im je dao da ih njihov narod voli i poštuje, jer su bili pravični i velekodušni. Ali, ipak oni su bili tužni. Govorili su svakoga dana:
Eh, i pored toga što nas naš narod voli, mi smo usamljeni. Kada bismo imali dijete!
Vrijeme je prolazilo, a oni dijete nikako nijesu imali. Jednog dana dok se carica kupala u jezeru iz vode izmili žaba i reče joj:
Želja će ti se ispuniti, imaćeš ćerku.
Kako žaba reče, tako se i dogodi. Car je bio toliko srećan pa priredi veliko slavlje. Pozvao je rođake, prijatelje, čak i mudre vile. Sve, sem jedne koju je zaboravio. Vile su darivale dijete svojim čudesnim darovima, vrlinom, ljepotom, bogatstvom, dobrotom i tako redom. Ali gle čuda…Pojavila se vila koju car nije pozvao na slavlje. Htjela je osvetu. Sva bijesna reče: neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i neka umre…Na dvoru nastade tišina. Svi su bili uplašeni. Samo jedna dobra vila priđe kod cara i carice pa reče: Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san….
Kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale, da bi spasio svoju ćerku.
Kraljeva ćerka je izrasla u lijepu, dobru i pametnu djevojku baš kako su rekle vile. Kada je napunila petnaest godina djevojčica prošeta dvorcem i tako naiđe na neku čudnu sobu. Otvori vrata a tamo ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i prede lan.
Dobar dan, bakice- reče princeza. Šta ti to radiš?
Predem, odgovori starica. Hoćeš li ti da probaš?
Princeza dotače vreteno, ubode se u prst i pade. Tako utonu u dubok san. A onda svi na dvoru zaspaše, i kralj i kraljica, vitezovi i dobre vile… Svuda po svijetu su pričali kako se princeza uspavala, i zbog trnja koje je poraslo okolo dvorca ljudi su je nazvali Trnova Ružica.
Jednog dana pojavi se princ.
„Ja se ne bojim. Idem unutra da vidim Trnovu Ružicu“!
Princ je išao po dvoru i tražio Trnovu Ružicu. Došao je do čudesne sobe i ugledao princezu. Sagao se princ i poljubio princezu. I gle čuda princeza se probudi…Probudi se kralj, probudi se kraljica, probudiše se vitezovi, probudiše se dobre vile…
Car i carica riješiše da svoju lijepu ćerku udaju za kraljevića. Napravila se svadba. Dugo se na dvoru igralo i pjevalo. A kraljević i princeza su dugo i srećno živjeli.
PROČITAJTE JOŠ :
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BERANE
