Ni nakon decenije nema informacije gdje je nestao ruski državljanin Nikolaj Šehovcov, koji je 2006. godine kupio hotel “Jelovica” kod Berana.
Ne zna se ni šta će biti sa tim hotelom u slučaju da se Rus pojavi.
Još prije dolaska u Crnu Goru, Šehovcov je bio pod međunarodnom potjernicom izdatom u Kazahstanu.
Informacija o potjernici mogla se pronaći na Kazahstanskom informacionom portalu prije više godina.
Taj portal svojevremeno je objavio priču i o velikoj korupcionaškoj aferi, u koju su bili upleteni najviši zvaničnici te države.
Šehovcov se, navodno, nalazio na čelu firme “Bonita inženjering”, koja je važila za kompaniju čiji je nezvanični vlasnik bila supruga jednog tamošnjeg političara.
Prema tom portalu, rukovodstvo kompanije razbježalo se iz Kazahstana još 2006. godine.
Činjenica da je on baš u to vrijeme kupio hotel “Jelovica” na istoimenoj planini, dvadesetak kilometara od Berana, govori u prilog tome da je Šehovcov bio u grupi rukovodilaca koji su pobjegli iz Kazahstana.
Hotel “Jelovica”
Hotel je kupio od nekada poznatog crnogorskog preduzimača Radomira Raičevića.
Obećao je da će od planine, koja čini dio Bjelasice, napraviti crnogorski Zlatibor.
Sa njim je tada bila i djevojka koju je predstavljao kao suprugu Anželu, koje takođe nema od kada se Nikolaj izgubio.
Već tada bilo je čudno i to što Nikolaj skoro dvije godine nije išao nigdje dalje od Berana.
Šehovcov je u tom kraju stekao mnoga poznastva.
Agilan, u stalnoj “gotovosti”, sa gojzericama na nogama i ruksakom na leđima, djelovao je uvijek spremno za akciju.
Mnogi su povjerovali u njegove priče da će pored starog hotela izgraditi još čitav kompleks novih, žičare, uspinjače i sve što uz to ide.
Tek kada se 2009. godine iznenada izgubio, kao što je i došao, počele su da kruže priče kako se on u Crnoj Gori krio.
Pričalo se, takođe, i da je u Beranama boravio ilegalno i kako je trebalo da bude protjeran, ali da je uslijedila intervencija “sa vrha, da se ne dira, jer je u pitanju investitor“.
Tome u prilog govori činjenica da je Nikolaju Vasiljeviču Šehovcovom pasoš, koji je pet godina ranije izdalo rusko ministarstvo inostranih poslova, istekao 4. februara 2009. godine. Nikolaju se trag izgubio krajem te godine, što znači da od februara 2009. nije mogao boraviti u Crnoj Gori, sve i da nije imao potjernicu.
Prodavac hotela Radomir Raičević tvrdi da mu taj „strateški investitor“, osim kapare, nikada nije dao ostatak novca.
“Uporno pokušavam da uđem u trag tom čovjeku”, kaže Raičević.
Pojasnio je da je preko prijatelja u Rusiji saznao da Šehovcova neko zbog nečega traži.
Raičević se prisjetio kako je došlo do poznastva sa njim i šta je prethodilo trgovini hotela Jelovica.
“Najprije je došao u Srbiju sa namjerom da kupi ‘Rekreaturs’, sa dvadesetak hotela, vrijednosti nekoliko stotina miliona. Tada je ministar za kapitalne investicije bio Velimir Velja Ilić. Meni ga je doveo zemljak Tihomir Petrić. Ugovorili smo posao vrijedan tri do četiri miliona eura. Šta sam ja tada mogao znati? Došao je kao mnogi drugi Rusi koji su stigli u Crnu Goru i Srbiju kupujući nekretnine“, priča Raičević.
On kaže kako je Šehovcova, za kojeg je mislio da je ozbiljan kupac, primio i u svoju kuću.
“Uz kaparu, na povjerenje, dok on navodno ne prebaci novac, omogućio sam mu da prevede imovinu na sebe. Ja sam mu pomogao da registruje preduzeće u Podgorici – Jelovica banja. Poslije toga, nikada mi nije isplatio ostatak novca“, tvrdi Raičević.
Raičević je poveo sudski postupak za poništenje kupoprodajnog ugovora.
Sud je to i učinio i naložio da Raičević vrati Nikolaju kaparu, a Nikolaj hotel Raičeviću.
“Tako je sud odlučio. Ja uporno pokušavam da uđem u trag tom čovjeku da bismo sproveli sudsku odluku”, kaže Raičević.
Za Šehovcovom je neko vrijeme tragalo i desetine drugih Beranaca koji su ostali kratkih rukava u poslovanju sa njim, u vrijeme dok je vršena popravka stare zgrade hotela.
Ostali su mu imovina i neraščišćeni računi na sjeveru Crne Gore gdje je zalutao one godine kada je bila navalica ruskih investitora po primorju.
Ostao je i da propada neiskorišteni hotelski resurs na planini Jelovici.
Slučaj ponovo postaje aktuelan i zanimljiv zbog činjenica da se preko planine Jelovice gradi novi put od Berana prema Kolašinu, i u trenutku kada taj prostor dobija na turističkom značaju i vrijednosti.
“Strateški investitori” i obećanja
Kada su prije desetak godina Rusi navalili da kupuju nekretnine u Crnoj Gori, dvojica državljana te zemlje zalutala su na sjever.
Alan Alikov tada je kupio Ski centar “Lokve”, a Nikolaj Šehovcov hotel” Jelovicu”.
Deceniju kasnije prvome se adresa zna, ali ga nema, dok drugom u trag ne može ući ni međunarodna policija.
Njihovi hoteli ne rade, a ljubitelji zimskih sportova koriste samo skijašku infrastrukturu na Cmiljevici, odnosno Ski-centru “Lokve”, koji još ne radi, jer je u fazi rekonstrukcije.
Kupujući Ski-centar “Lokve”, Alikovu su usta bila puna lijepih želja i obećanja. Kada je u jesen 2006, na javnoj licitaciji, platio nešto više od 500 hiljada eura za ovaj hotel i ski- centar, Rus je izjavio da je taj posao samo „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.
Ispričao je da mu hotelijerstvo i zimski turizam nijesu strani i da njegova porodica na Kavkazu posjeduje ski-centar i hotelski kompleks sa hiljadu ležajeva. Požurio je da obeća da će u ski-centar već do kraja te 2006. godine “uložiti milion eura u rekonstrukciju i da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu”, a kao prioritet u prvoj fazi za cilj je postavio sanaciju postojećih kapaciteta od 180 ležajeva. Za drugu fazu je najavljivao „izgradnju zatvorenog bazena, fitnes centra i svih drugih pratećih sadržaja koji bi garantovali visok kvalitet usluge”. Ispostavilo se, međutim, da je samo bio lak na riječima.
Ski-centar “Lokve”, s istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao pravi biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa s Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.
Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen.
Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana s velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i Ski-centar “Lokve” poslije velike agonije prodat Rusu Alanu Alikovu.
