Iz arhive “Slobode”: SRCE I PJESMA MAŠINA

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Svako će priznati da nije lako ljudima koji efektno rade po sedam ili osam časova dnevno. No, ako se tom vremenu doda još koji sat viška, recimo četiri svakog dana, zatim napor da se pronikne u ono što se slušalo tih četiri sata na nastavi – zaključiće se da je vrlo teško izdržati sve to. Takvi ljudi su, praktično, „rasprodati“ čitav dan – i radni i naredni. A ima ljudi u Fabrici celuloze koji to izdržavaju: i rade i uče. I tako iz dana u dan.

Ostaje nam samo da im iskreno stisnemo ruku i odamo im priznanje koje potpuno zaslužuju, jer se ne jadaju, jer sve podnose muški i radnički, jer su sve to svjesno prihvatili – kao obavezu, kao dug sebi, i fabrici. Ti snažni ljudi i duhom i izgledom, ljudski rade i ljudski podnose napore rada. Njih je oko 50. Svi su zadovoljni što su im pružene šanse da se okvalifikuju i upotpune stručna znanja, svi odobravaju odluku organa svog kolektiva da se radnicima omogući sticanje kvalifikacije za obavljanje posla na mjestima na kojima rade. Van svake je sumnje da je taj postupak ne samo pametan potez, nego najpravilnije rješenje u kadrovskoj politici unutar fabrike.

Razgovarali smo sa nekima od kojih, ne birajući ih, već ih uzimajući sreda, onako kako smo ibilazili pogon.

Prvi na koga smo naišli bio je Haso. On je iz Zatona. Kada nam je objašnjavao kako rukuje modernom mašinom i opisivao princip njenog rada, morali smo ozbiljno da načuljimo uši da bismo razlikovali zvuk njegovog glasa od zvuka mašina, koje su vrlo bučno ponavljale iste ritmičke taktove. Ima nešto slično između tih fabričkih mašina i ljudi, nešto što bi se moglo nazvati – zajedničkim pulsom rada. Privikne se čovjek na ono vječno ponavljanje zvuka i to počinje da mu „ulazi u krv“ kako reče Haso, i u krvi poslije da se ponavlja i postane dio svakodnevnog života. „Mi pulsiramo skupa. Kad mi se učini da nešto ne ide potaman, dignem uvo – mašinu po srcu i pjevanju poznajem“. Ozbiljno to kaže ozbiljni Haso, i dobro veli – mašina ima, ako ne dušu, ono „srce“, kao što i svaki pogon ima svoj dah, miris, svoj takt. I nehotično čovjek mijenja hod kad joj čuje rad, skraćuje ili pruža korake da bi se po taktu, onako kako to čini tek demobilisani vojnik kad čuje ritam koračnice, ali se ovdje mijenja korak poslije nekoliko metara, prema taktu druge mašine. Zaista, svaki pogon ima svoj korak i svoj takt, ljudi su ih prizvatili kao nužnost navike i potrebe, jer se ovdje čovjek mora upravljati prema radu mašina, jer i on isto toliko zavisi od njih koliko one od njega.

  • Pretjerano je naporno, ali može se – bio je jedini komentar naših pitanja.

Tako iz pogona u pogon. Negdje šišti, negdje brunda, negdje škrguće, gvožđe je gvožđe, jedino ljudi ćute i u svom miru posluju.

 Cimbaljevića smo našli u odjeljenju ispiranja. Brkat i nasmijan. „Ja sam trenutno „skitač“, radim na onim mjestima gdje treba. Ne pravim pitanje, i češće ih mijenjam… A nagrada za rad, neka posebna nije došla, ako mislite na nagradu za rad na radnom mjestu. Da se razumijemo – pretpostavljeni su mi uvijek priznavali rad. Na kraju prošle školske godine nagrađen sam za odlično učenje – sa trideset hiljada starih dinara. I posao i škola mi idu od ruke. Učio bih i dalje ako bude prilike“.

Miladin Jevrić, takođe nagrađen za vrlo dobar uspjeh, radi u pogonu gdje je temperatura velika, gdje su uslovi za rad prilično teški. Bio je član Radničkog savjeta, a mandat mu je istekao. Izjavio je da bi bio veoma zadovoljan kad bi mogao nastaviti školovanje, svaku bi šansu iskoristio, ali pod uslovima pod kojima sada radi i uči, kaže, da to nikako ne bi mogao. „Nadam se da će nam pružiti još koju mogućnost da steknemo bolju stručnost i kvalifikaciju. Primanja su mi dosta niska, nemam ni stana, ali ne bih (niti ću) nikako napustio fabriku. „Tako je to kad se čovjek srodi sa radnim mjestom“.

Čini se da najteže uslove za rad imaju radnici u lektrolizi, gdje se radi sa hemikalijama, osobito oni koji rade na ćelijama, jer se pri razlaganju oslobađaju veće količine živine pare, pare od lužine i slično. A temperatura je visoka i upotreba gasmaske nužna pri radu. Tu se, između ostalih, nalaze radnici – učenici Đukić i Mijović.

„Dogodi se, kaže Đukić, da poslije radnog vremena nijesam sposoban da pratim nastavu, a moram da radim i učim, jer drukčije ne bih mogao zadržati radno mjesto. Uostalom, mlad sam, što da ne učim kad mogu. Dobro je što su nam omogućili da se okvalifikujemo“.

 Mijović već skoro sedam godina radi na „ćelijama“. Na njegovom radnom mjestu radi sedam radnika raspoređenih po smjenama. Rekao nam je: „Sa sigurnošću tvrdim da je ovo radno mjesto najteže u fabrici sa aspekta uslova rada. Radim koliko mogu i umijem, a mogu i umijem. Tačno – teško je, vrlo teško. Češće potražim neku rupu da udahnem koliko-toliko vazduha spolja. Dobar sam đak, nizao sam neke četvorke. Samo imam vrlo odgovorno radno mjesto, jer jedna moja mala nepažnja i greška skupo bi stala i fabriku i ovaj kraj“. Iskreno je izjavio da nije zadovoljan ličnim dohotkom, jer još nema beneficije koje sobom nosi kvalifikacija. Sem toga, smatra da bi bilo obavezno da se radnici sa „ćelija“ jednom polugodišnje specijalistički pregledaju. I on bi htio da uči dalje.

Rekosmo, nijesmo posebno odabrali radnike za razgovor, a da smo to htjeli, uvjereni smo da bi naišli i na dosta ostalih dobrih proizvođača koji se sukobljavaju sa istim teškoćama, sa istim problemima.

Kada smo za sobom ostavili huku mašina, njihov „puls“, isparenja i mirise, lakše smo počeli da dišemo. Sad smo čuli umnožene zvukove, jer su nam uši bile nekako kao pročišćene. Otišli smo ubijeđeni da će se ostvariti želja i ambicije tih vrijednih ljudi i đaka. Želimo da tako bude, a vjerujemo da će im odgovorni ljudi iz ovog našeg giganta znati i htjeti pružiti šanse koje priželjkuju.

                I njima i drugima koji čekaju svoj rad.

                                                                                                                                Milorad  JOKSIMOVIĆ

Share.

About Author

Leave A Reply