Deveta knjiga istoričara Gorana Kikovića “(Ne)zaboravljeni bojevi i bitke Vasojevića za slobodu Srpstva i Crnr Gore (od 1690. do 1941.) u izdanju Srpsko istorijsko-kulturnog društva Nikola Vasojević Berane, Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca Berane, Udruženja Srpskih književnika u otadžbini i rasejanju -Andrijevica nedavno je izašla iz štampe.
“Ova knjiga bilježi i opisuje sve one (ne)zaboravljene bojeve i bitke koje su vodili Vasojevići, Šekularci, Veličani, Srbljaci, Ašani i svi drugi etnosi koji su živjeli na prostoru “od Nožice do Lješnice“. Pošto zvanična crnogorska istoriografija namjerno zaboravlja važnu ulogu ratnika sa ovih prostora i nigdje ih ne spominje u udžbenicima istorije, došao sam na ideju da kao istoričar na jednom mjestu saberem i opišem sve ratove, bojeve, bitke i bune koje su naši preci vodili za svoju slobodu, za slobodu Crne Gore i srpskog naroda, kako bi za potomke sačuvao i upotpunio njihovo sjećanje na svoje pretke, koji su gotovo tri vijeka vodili neprestanu i ogorčenu borbu kako bi opstali i sačuvali rodno ognjište, svoju srpsku pravoslavnu vjeru, srpski jezik i srpsku narodnost. Koliko su imali hrabrosti ratnici sa prostora Vasojevića govori podatak koji iznosi Miodrag S. Joksimović da su se Turci čudom čudili kako ovi ratnici veselo idu u smrt. To je Turke u pojedinim situacijama obeshrabrivalo. Dijelom i zbog toga, tek hrabrim Vasojevićima nije bilo nemoguće da u okršajima pobiju na stotine anadolskih vojnika uz svoje minimalne gubitke, kao na primjer u bojevima na Polici i Lješnici 1854., Rudešu kod Berana 1862., Buču 1875., Šekularu i Buču 1876., Bukovoj Poljani, Morači i Jelovici 1877” rekao je Kiković gostujući u Jutarnjem programu Radio Berana.
Govoreći o motivima za pisanje ove knjige Kiković je kazao da želi da sadašnji naraštaji osveže sećanje na svoje pretke koji su preko tri veka vodili borbe za slobodu i očuvanje svetosavlja, srpske narodnosti, jezika i pisma i svih vrednosti vasojevićkog hrabrog i ponosnog čoveka.
“Vasojevići su kroz vekove hrabro i veselo išli u smrt u borbi za slobodu, jer su poimali da smrt nije nesreća za onog koji umire, već za onog koji ostaje da živi u neslobodi. Ha ovom prostoru oduvijek je postojala snažna istorijska svijest o pripadnosti i crnogorskoj i srpskoj državi. Narod ove oblasti držao je do kosovske tradicije, predaka Vasojevića i Srbljaka u Kosovskom boju (1389) i pogibiji njihovog cvijeta mladosti, odnosno o pogibiji srpskog plemstva i sa ovog prostora“. Niko ne može danas omalovažavati istorijski doprinos Vasojevića, koji je neupitan. U toj revolucionarnoj borbi oni su snažno doprinijeli teritorijalnom uvećanju crnogorske države i razmicanju njenih granica u dubini istorijski Stare Srbije, pa je veliki doprinos naroda ove oblasti teritorijalnom proširenju crnogorske države“ smatra Kiković.
On ističe da se prema precima novi naraštaji moraju ophoditi sa poštovanjem i zahvalnošću za sve što su ostavili za sobom.
“Svako politikantsko i plitkoumno redefinisanje istorijske istine u korist nekakvih vajnih “evroatlantskih integracija i liderstva među državama na Zapadnom Balkanu“ izaziva samo podsmijeh i strepnju da sadanji naraštaj svojim činjenjem ne dovede u pitanje tekovine veličanstvenog djela naših predaka. Prva želja ove i svih mojih prethodnih i budućih knjiga jeste da budemo svjesni te svete istine i da ne dopustimo nikome da se poigrava sa jedinom istorijom koju imamo – istorijskim podvigom Srpstva da živi u slobodi” zaključio je Kiković.
Aleksandra Vešović/ Milena Bubanja Obradović
