Piše: Jelena Joksimović, doktorantkinja psihologije i aktivistkinja
Htjela sam da govorim o višestrukim identitetima, o tome kako se osjećam kao Bučičanka, učenica Beranske gimnazije, članica debatnog kluba, aktivistkinja, Beograđanka, istraživačica, saradnica pa onda o tome kako se osjećam kao studentkinja, feministkinja, psihološkinja i još o još gomili inja po mojim identitetima.
Sve to sam htjela da ispričam u kontekstu dana ljudskih prava. Svjesna privilegije da mogu biti sve to. Svjesna toga da mnogima ovakva vrsta slobode nije nikada dozvoljena. Jer moja drugarica Romkinja biće to, vjerovatno uvijek prije nego li svaki drugi identitet. Moja koleginica koja trpi porodično nasilje mnogo je više žrtva nego sve ostalo što joj je dato ili što osvaja. I tako je isto sa mojom babom koja je oduvijek imala samo jedan identitet – majke.
Hoću da kažem da su neopisivo važni identiteti. Svih nas, muškarci trpe posljedice patrijarhata takođe, moraju biti snažni, moraju biti neustrašivi, moraju biti mišićaviji, moraju biti zaposleni i još puno moranja ili im identiteti neće biti dovoljno “muški”. Ali ne priča mi se nešto o njihovim identitetima sada. Možda zato što i ne znam puno o tome ali prvenstveno zato što vjerujem da imaju dovoljno zagovarača i bez mene.
Privilegija je kada rastete na brdu, trčite svaki dan, idete u školu pješice, rijetko kasnite, srećete sve poznate ljude i kao da ne osjećate da vrijeme prolazi. Opet živim na jednom brdu, to nisam dala da se promijeni. Ali pješice idem samo u šetnju. Stalno kasnim i srećem isključivo nepoznate ljude. U neposrednoj sredini nemam nikog ko me zna oduvijek. Slušam puno viceva o Crnogocima i Crnogorkama u Beogradu. Osjećam da sam jednako mogla ili da ću završitio bilo gdje na planeti, mada statistika zaista pokazuje da je Beograd naizvjesnija tačka. Vjerujem da imamo pravo da svoje identitete gradimo u njemačkama, luksemburzima, beranama, beogradima, slovenijama, portugalima, amerikama.. Puno nas ih više možda nikada neće potražiti baš u Beranama, ali ih takođe nikada neće izgubiti.
Već dugo radim na porodičnom ženskom portretu, hoću da istorije mog grada i žena u mojoj porodici (moje majke, tetaka, baba, ujne i sestara) imaju neku vizualizaciju u mojoj današnjoj realnosti. Istražujem kako se sve to što sam živjela sa njima, što sam učila od njih danas stopilo u ovu mene. Želim da oživim sve što one nisu smjele ili mogle, sve što su smjele uprkos, sve što su umjele same ili protiv sredina u kojima su živjele. Sve zbog čega sam se ja pitala “je li moguće”. To radim zbog sebe, ali i zbog njih. Ipak svakodnevno se pitam i voljela bih da ovim tekstom postavim to pitanje i vama, šta radimo da podržimo krhke, zatrpane i nevidljive identitete ljudi oko nas? Izlazimo li na ulice? Pišemo li im kasne poruke u kojima im kažemo da vjerujemo u njih? Ćutimo li kada im neko umanjuje vrijednost ili nipodaštava rad? Prijavimo li kada znamo da su u problemu iz koga ne mogu izaći same? Ili ostavljamo da neko drugi to uradi? Jer neće. Agencije, koordinaciona tijela, odbori, strategije, politike, govori i akcioni planovi imaju neke druge identitete. Nema osjećanja, pa time ni potenicijala za veliku promjenu u njima. Zato dan ljudskih prava nije pitanje priloga na vijestima, članka u novinama, nego aktivizma koji počinje možda malo zatrpano ispod nekog inja.
Jelena Joksimović je saradnica u nastavi na Odjeljenju za psihologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Takođe je saradnica u programskom sektoru Centru za promociju nauke u Beogradu, kao i koosnivačica kolektiva Škograd. Njena profesionalna interesovanja vezana su dominantno za istraživanja i aktivizam u oblasti obrazovanja.
BEZ SAGLASNOSTI REDAKCIJE ZABRANJENO JE PREUZIMANJE SADRŽAJA SA WEB PORTALA RADIJA BERANE
