Teško da ćete sresti u svijetu zemlju manju od naše, a sa „visočijom“ politikom (i političarima). Šalu na stranu, u Crnoj Gori politika je možda i najatraktivnije, a po mišljenju mnogih i najprofitabilnije zanimanje. Politikom žele da se bave svi, od onih nepismenih, preko polupismenih, pa sve do onih prepismenih, koje nikad nije, niti će iko razumjeti jer su njihove ideje za običnu raju „nedodirljive“. Prosječan crnogorski građanin je nepogrešiv kada je u pitanju izbor pogrešnog uzora, pa se u demokratski zakržljalom sistemu, ugleda na one koje plaćamo da, umjesto smislenim argumentima, političke poene prikupljaju salvama uvreda. Model ponašanja, kojim se sa malo truda i bez mnogo razmišljanja može uništiti nečiji život, širi se brzinom svjetlosti. I eto problema.
Sve izgovoreno ima oblik konačne, neprikosnovene istine upućene istomišljenicima, o čijoj moći prosuđivanja kao mislećim bićima spremnim da sami nešto zaključe, najviše govori, izraz konzument ili korisnik. Na žalost većina javnog mjenja pretvorena je u običnog konzumenta, koji informacije prima onako kako mu se serviraju – poput omiljene hrane poslužene, od (zlonamjernih) majstora iz raznih kuhinja.
Nedostižan ideal je, da glad za objektivnošću zadovoljimo na jednom mjestu, odnosno u jednom mediju, jer poslodavac mora ispoštovati volju poslodavca koji, opet ima svog poslodavca…
Kako onda da, kao odgovorni ljudi, radeći novinarski posao, u redakciji sačuvamo sebe,a van nje, druge? Poštujući Kodeks, skup davno uspostavljenih pravila koje i vrapci na granama znaju?
Mala je vajda od pobrojanih načela ponašanja u bilo kojoj oblasti, jer pravila uglavnom služe da se krše, pogotovo u javnim poslovima kakav je i novinarski gdje cilj, kao nigdje drugo, opravdava sredstvo.
U vječnoj jurnjavi za ekskluzivitetom novinari lako upadaju u zamke i ne poštujući određena načela profesije, prenose neprovjerene informacije, kojima ne tako rijetko, vrijeđaju nečiju čast i ugled. Iako su to naizgled, pravno i materijalno nadoknadive kategorije, za običnog čovjeka, je to nešto i od života skuplje. To pri oblikovanju svake informacije treba imati na umu, jer posao kojim se bavimo zahtijeva donošenje brzih odluka i ogromnu dozu improvizacije. Normalno je da se uvijek, ne možemo sjetiti svakog slova zakona, ali na najjednostavniji način možemo napraviti filtere koje određena informacija mora proći, kako bi završila u nečijim ušima:
Neprovjereno nemojte objaviti;
Ne bavite se predviđanjima, i ne donosite lične sudove;
Ne oblikujte informaciju sa lošom namjerom;
Ako nije bitno za javnost, nemojte objelodaniti.
Dinamična dnevna traka, zahtijeva da imate sve što imaju drugi i „još nešto“ pa temeljna provjera, jednostavno nije moguća. Boreći se za gledatelje, slušatelje i čitatelje, svi koje znam, makar jednom su pogriješili i prenijeli neistinu. Desilo se i meni, a to što nisam završio na sudu pripisujem početničkoj sreći. Tužen znači obilježen, a bespotrebno umrljana biografija, sigurno ne garantuje boljeg poslodavca.
Ako želimo da ispravimo društvo u kojem živimo, pošteno je krenuti od profesije kojom se bavimo.
Televizijsko novinarstvo je definitivno dotaklo dno, jer se učinak zaposlenih, umjesto kvalitetnim pričama, mjeri popularnošću na društvenim mrežama. Kritički nastrojene novinare, zamijenili su oni koji ne postavljaju pitanja, već sistemski rade na tome da narod nešto ne sazna. U manjim sredinama situacija je još komplikovanija.
Pošto sam se bavio novinarstvom i na lokalnom nivou, potpisujem da je to nešto najsurovije i najizazovnije sa čim se u ovoj profesiji možete sudariti. Svakom kvalitetnom istraživačkom pričom, korak bliže ste Birou rada nego unapređenju, i htjeli ne htjeli u takvom ambijentu, više kršite nego što poštujete zakon. Dvije strane gotovo da ne postoje, a ako se kojim slučajem za njih izborite, “istinu” uz pomoć „nevidljive“ ruke urednika, uvijek diktira onaj moćniji.
Iako smo konstantno rastrzani između svojih zamisli, želja glavnih urednika i očekivanja javnosti, višegodišnje iskustvo mi govori da vas niko ne može natjerati da radite ono zbog čega bi završili na sudu. Na putu ka istini, okolina će vas etiketirati i tendenciozno nagađati, da li zbog kuće u kojoj radite, osobe koju volite ili Boga kom se molite, neko ima povlašćen tretman u medijskom sadržaju koji kreirate. Budite vladar svakog slova koje napišete i svake riječi koju izgovorite, i ne zaboravite da ste korektor, a ne generator zla.
Dobrodošli u profesiju, u kojoj nećete primjeniti gotovo ništa od onog što ste naučili na fakultetu!
Goran Delić, novinar
Tekst je nastao u okviru projekta „Monitoringom do slobodnih medija“ koji Sindikat medija Crne Gore sprovodi u okviru većeg projekta „Reforma pravosuđa: Unaprjeđenje kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanja integriteta pravosuđa“, kojeg finansira Evropska unija, a realizuje Centar za monitoring i istraživanje (CeMi) u partnerstvu sa NVO Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mreža za afirmaciju evropskih integracionih procesa (MAEIP).
